Da bi se vaše dijete lakše i brže snašlo u školskoj sredini i da bi lakše obavljalo radne zadatke, potrebno je da se na vrijeme formiraju radne navike.

Ako u toku predškolskog perioda niste uspjeli kod djeteta razviti određene radne navike, pristupite tome što prije kako vaše dijete u starijim razredima ne bi imalo poteškoća u učenju.

Značaj radnog odgoja djece u porodici

Radni odgoj u porodici uspješno se provodi direktinim uvođenjem djeteta u različite odmjerene radne zadatke i primjerima rada roditelja. Time će se, razvijati radne navike, osjećaj dužnosti, urednosti i tačnosti kao i ljubav prema radu i svijest o njegovoj potrebi kao uslovu života i napretka. Prvi utisci i prve navike su najznačajniji za radni odgoj. Navike koje se u toku djetinjstva steknu, prate čovjeka kroz cijeli život. Ako se u porodici djetetu usade radne navike, onda je time osiguran dobar temelj za dalji radni odgoj prvo u školi, a zatim u društvu općenito.

Stekne li dijete u porodici suprotnu naviku rj. «naviku da ne radi», zatim «naviku da ne uslužuje» samo sebe i druge – onda su time stvorene velike teškoće ne samo za njegov radni, već i cjelokupan odgoj.  Takva djeca u većini slučajeva ne poštuju svoje roditelje, nisu samostalna, žele da sve obaveze za njih drugi obavljaju, što će kasnije prouzrokovati njihovo teže snalaženje i obavljanje  obaveza, za razliku od djece koja imaju razvijene radne navike.

Dakle, značaj radnog odgoja sastoji se kako u pripremanju djece za školu i život uopće, u stvaranju temelja za dalji proces odgoja i obrazovanja, tako i u njegovoj neophodnosti  za odgoj djece u savremenoj porodici, naročito u slučajevima kada su oba roditelja zaposlena.

Navike, pojam i značenje

«Navike - način vršenja određenih radnji koje su se ponavljanjem ili vježbanjem učvrstile tako da pri njihovom vršenju nije potrebno razmišljati kako ih treba izvršiti».[1]

Prema tome, navika predstavlja stečenu radnju koja je tokom dugog uvježbavanja postala u velikoj mjeri automatizovana, a to znači da često ponavljanje izvjesnih pokreta i radnji, omogućuje njihovo učvrćivanje u nervnom sistemu, usljed čega se radnja mehanizuje tj. obavlja se sama od sebe, bez posebno usmjerene i koncentrisane pažnje.

Uloga stepena svjesnosti pri prvim začecima formiranja bilo koje navike je veoma velika, ali kasnije, njena značajnost postaje sve manja. To znači da se u početku jedna djelatnost obavlja uz puno učešće svijesti, ali čestim ponavljanjem tj. vježbanjem, djelatnost počinje da se odvija sve brže i efikasnije, dok uloga svijesti tj. razmišljanje o tome kako treba obaviti neku djelatnost (radnju) postaje gotovo zanemarujuća.

Ali, ma koliko čovjek dobro ovladao načinima obavljanja jedne radnje tj. jednom navikom, ipak se te radnje ne obavljaju potpuno automatski, jer je tada uvijek prisutna svijest. Ona stalno kontroliše način izvođenja radnje, zapaža eventualno učinjene greške i ispravlja ih. Navika je posljednja etapa – krajnji rezultat uvježbavanja. Ona slijedi poslije formiranja vještine, to je zapravo  automatizovana vještina. Zato je vrlo teško odrediti gdje prestaje vještina, a gdje počinje navika.

Kada se formira određena vještina za izvođenje neke radnje, tek se tada daljim uvježbavanjem, vještina može automatizovati u naviku.

Prve navike koje se postepeno formiraju, da bi se manje ili više održale u toku razvoja djeteta, formiraju se bez većeg udjela procesa učenja. Što je dijete starije, faktor rasta prestaje biti značajan, a uloga učenja postaje sve veća. Zahvaljujući učenju mnoge navike se održe i onda kada prestane djelovati motiv koji ih je izazvao. Zato, navike koje se kod djeteta na vrijeme razviju prate njegovu, kasnije u potpunosti, oformljenu ličnost kroz čitav život.

OSNOVNE NAVIKE KOD DJECE MLAĐEG UZRASTA

Kada govorimo o navikama, tada isključivo mislimo na pozitivne navike pod kojima se podrazumijeva čuvanje i njegovanje zdravlja, kulturno ponašanje, navike za umni i fizički rad. Usljed izostanka pravilnog odgoja, mogu se razviti i loše navike. Dok dobre navike pomažu lahkom obavljanju posla, loše hoće njegovo izvršenje (to su navike da drugi obavljaju posao umjesto djeteta).

Od pozitivnih navika posebno treba razvijati: higijenske navike, navike kulturnog ponašanja i radne navike koje, ako su na vrijeme usađene, kroz život mogu biti od presudnog značaja za život pojedinca.

Higijenske navike

Higijenske navike doprinose fizičkom jačanju organizma i čuvanju dječijeg zdravlja.  Dijete treba da se navikne da higijenski živi, da se prijatno osjeća u čistom i urednom, a tek kasnije dolazi do svijesti djeteta i potreba za tim. Ove navike stvaraju potrebne preduvjete za dobar umni rad, pomažu pri oblikovanju potrebnog režima u radu, bude osjećaj svježine i energije. Pod higijenskim navikama se podrazumijevaju navike za održavanje lične higijene, higijene odjeće i obuće, životnog okruženja i dr.

Navike kulturnog ponašanja

Ove navike omogućuju djetetu da se što bolje snađe u društvu svojih vršnjaka i odraslih. Ako ga od malena naviknemo da se pristojno ponaša, pomogli smo mu da se što prije osamostali, da sa lahkoćom stupa u kontakte sa vršnjacima i odraslim ljudima. Dobro formirane navike kulturnog ponašanja od posebnog su značaja u momentima djetetovog prvog kontakta sa školom koja predstavlja novu sredinu i sasvim novi životni doživljaj. Loši maniri iskazani u grubosti i nepoštivanju okoline uvijek izazivaju negativnu ocjenu, te se javljaju kao obilježje negativnih crta djetetove ličnosti.

RADNE NAVIKE

Radne navike imaju posebno veliku vrijednost za život svakog pojedinca. Nastaju formiranjem djetetovog pravilnog odnosa prema radu i njegovim postepenim uvođenjem u rad. Prilikom formiranja radnih navika, posebnu pažnju treba obratiti na uzrast djeteta i njegove mogućnosti, jer za radne navike važi princip da zadatke koje postavljamo i dužnosti na koje dijete navikavamo, moramo odmjeriti u skladu sa njegovim mogućnostima i sposobnostima. Veliku ulogu u formiranju radnih navika imaju primjeri odraslih. Dijete se navikava na rad ili na besposličarenje, prvenstveno ugledajući se na svoje roditelje sa kojima se identifikuje.

Ako roditelji izbjegavaju rad onda se u takvoj porodici ne mogu njegovati radne osobine djeteta, niti ono u radu može osjetiti zadovoljstvo. Takav rad je za dijete teret i prinuda, a ne životna potreba.

Roditelji i odgajatelji treba da nastoje da se dijete samo brine o svojoj odjeći, da je slaže nakon upotrebe i ostavlja na određeno mjesto, kao i to da vodi računa da odjeću ne isprlja ili podere.

U skladu sa uzrastom djeteta, roditelji kod njega trebaju postepeno formirati navike vezane za obavljanje «kućnih poslova». Time se dijete privikava na uspostavljanje nužnih radnih odnosa, više cijeni rad drugih i postaje upornije, nastoji da se dokaže među ukućanima i vršnjacima, uči se da izdržava radne napore i da radi ono što treba, a ne samo ono što je zanimljivo.

Radom u kući se, dakle, stiču radne navike, ali i  spretnost i izdržljivost, upoznaje se jedan broj jednostavnijih radnih operacija, a sve to će u kasnijem periodu biti od neprocjenljivog značaja za učenje i savlađivanje stručnog, profesionalnog rada.

Poslovi koje dijete može da obavlja u kući su raznovrsni, počev od brisanja prašine, spremanja igračaka, polica, zalijevanje cvijeća, do pomaganja u pranju i brisanju suđa, usisavanja, do rukovanja iglom i koncem, nešto kasnije (prišivanje dugmadi, zakrpi i sl.).

Radne navike se stječu i svakodnevnim obavezama npr.: kupovanje novina, osnovnih namirnica, briga o snadbjevenosti kuće primjerice, pastom za zube, kremom za cipele i sl. Osposobljavanje djece za raznovrsne poslove u kući i njihov stalni i sistematski rad zahtijeva neprekidnu brigu i nenametljivu pomoć tj. izvjesnu provjeru roditelja. Kontrolišući djetetov rad, roditelji mu pružaju određenu pomoć, ali samo ako je to potrebno. To znači,  da bi se pravilno razvile navike za rad, dijete treba konstantno podsticati i bodriti da samo obavi svoje dužnosti. Kontrola djeteta ne smije biti suviše nametljiva, ali mora biti stalna. Ako npr. dijete ne obavlja dobro određeni «posao», ne treba ga zbog toga prekoravati, već mu pokazati kako se to radi i vratiti ga da ono samo to uradi. Ovo je značajno zbog vježbanja dječije volje i njenog ošvršćivanja jer se razvija osjećanje dužnosti da se svaki posao treba obaviti korektno i do kraja.

Ozbiljnijem i složenijem formiranju radnih navika kod djece treba pristupiti sa polaskom u školu, gdje igra kao osnovni oblik dječije aktivnosti u predškolskom dobu, postepeno ustupa mjesto ozbiljnijoj aktivnosti, tj. učenju i radu. Ipak, i u predškolskom periodu vlada posebna atmosfera tzv. «igrajućeg rada», gdje djeca imitirajući rad odraslih - igraju se, a istovremeno se, i ne znajući,  pripremaju i osposobljavaju za rad. Preplitanje igre i rada je od velikog značaja za radni odgoj, posebno za formiranje radnih navika jer «igra je predvorje ozbiljnog života i rada»[2]

Iako je dijete i prije polaska u školu trebalo da ima razvijene određene radne navike, sa polaskom djeteta u školu, pred roditelje i nastavnike se postavlja veliki i složen zadatak: pristupanje što pravilnijem i potpunijem razvijanju novih radnih navika. To se mora izvoditi brižljivo, strpljivo, smišljeno i sistematski od prvog dana polaska u školu. Zato je potrebno da se roditelji i nastavnici pridržavaju slijedećih postupaka:

• upoznavanje budućeg učenika sa ciljevima i zadacima škole, a time i sa radom kao glavnom školskom aktivnošću;
• prikazivanje praktičnim primjerima učeniku šta treba da radi i kako da obavlja radnu aktivnost;
• uvježbavanje naučenog;
• kontrola i interesovanje za učenikov rad;
• ustanoviti čvrst režim dana i nastojati da se do kraja provodi;
• odgajati svjestan odnos prema formiranoj navici razjašnjavanjem i razvijanjem odgovornosti.

Sa ciljem da se ovi postupci što bolje provode, svaki od njih ćemo pojedinačno kratko pojasniti.

Upoznavanje budućeg učenika sa ciljevima i zadacima školskog rada

Prije nego što se dijete nađe u školskoj klupi, potrebno ga je pripremiti i upoznati sa ciljevima i zadacima škole i rada koji je u njoj zastupljen. Priprema učenika za školu ima za cilj da se budućem učeniku olakšaju prvi školski dani, kako bi se mogao što brže i lakše integrisati u novu sredinu. Školu djetetu treba prikazati realno tj. onakvu kakva ona zaista jeste. Tu nisu potrebna ni pretjerana uljepšavanja niti zastrašivanja. Kroz razgovor sa roditeljima dijete treba da shvati školu kao nešto lijepo i veliko, kao ustanovu u kojoj će da nauči mnogo lijepe i korisne stvari, u kojoj će da upozna i stekne svoje buduće prijatelje.  Upoznavanje djeteta sa ciljevima i zadacima škole i rada, osnovni je preduslov da se kod budućeg učenika razvija potreba za radom, da se razvijaju različiti motivi, interesovanja i navike bez kojih se ne može ni zamisliti njegovo napredovanje.

Primjeri i pokazivanje

U razvijanju radnih navika kod učenika prvog i drugog razreda, najveću ulogu ima primjer odraslih. Značaj primjera se povećava ukoliko on potiče od onih koje dijete voli. To su prvenstveno roditelji, a kasnije i nastavnici. Dakle, živi primjeri okoline najjače djeluju na formiranje radnih navika djeteta, što je najznačajnije za prve mjesece njegovog školskog života.

Polaskom u prvi razred osnovne škole, dijete stiče izvjesne radne obaveze sa kojima njegova ličnost biva aktivirana. Pokazivanjem kako treba pisati i čitati, nastavnik kod svojih učenika razvija određene radne operacije koje oni treba da usvoje. Tako se na času stvara radna atmosfera, u kojoj nastavnik pokazuje i tumači, a učenici usvajaju određeno znanje. Praktični primjeri i pokazivanje odraslih podstiču i motivišu učenika da i on sam pristupi određenom radu: napiše i nauči slova, nacrta kuću, pospremi svoj radni sto i knjige i sl. Marljivost i rad starije braće i sestara također razvija interesovanje učenika za rad i ljubav prema radu.

Uvježbavanje naučenog

Radne navike se ne mogu formirati bez dugog vježbanja i sistematskog ponavljanja. Vježbanje se sastoji u ponavljanju neke intelektualne radnje sa kojom se stječe određena vještina i automatizuje navika. Nastavnici i roditelji se ne smiju zadovoljiti samo time što su učeniku pokazali kako treba da obavlja datu radnju. Da bi dijete naučilo pisati, čitati i računati, nije dovoljno samo nastavnikovo pokazivanje, već je potrebno da svakodnevnim vježbanjem učenik stekne naviku da često piše, čita i računa, ali  i onda kada to niko od njega ne zahtijeva.

Prije svakog vježbanja, djetetu treba razjasniti koje će radne operacije vježbati, kako će ih vježbati i koja je svrha toga rada. Domaća zadaća koju zada nastavnik ima za cilj da učenik kroz nju što bolje ovlada određenim gradivom, da ga što detaljnije shvati i usvoji, a sa druge strane, ona pred učenika postavlja jednu radnu obavezu.

Rezultati vježbe su najbolji ako se ona obavlja u početku kraće sa manjim razmacima, a kasnije sve duže, ali sa većim razmacima. Što učenik više vježba, time će i njegova samostalnost u obavljanju radnji biti sve veća, a pomoć nastavnika sve manja, jer se samo vježbanjem mogu steći dugotrajne radne navike.

Kontrola i interesovanje za učenikov rad

Od prvog dana, po dolasku u školu, roditelji treba da razgovaraju sa svojim djetetom da bi saznali da li je učestvovao u školskom radu, pitanjima: Jesli li nešto danas odgovarao?, Šta ste učili u školi?, Šta imaš za zadaću? itd. Ali, ta pitanja ne treba da djetetu postanu dosadna i prerastu u stalna zapitkivanja, nego kod djeteta treba stvoriti potrebu da o dešavanjima u školi samo priča. Ova pitanja, dijete treba da samo potaknu na to.

Roditelji treba da znaju sadržaj domaće zadaće za svaki dan, ali to ne znači da to oni trebaju i rješavati. Učenik treba da samostalno obavlja svoje školske dužnosti uz određenu potrebnu pomoć roditelja. Ukoliko se kontrola učenikovog rada bude provodila svakodnevno, kod njega će se razviti discipliniran odnos u izvršavanju radnih obaveza. Kod učenika koji je stekao određene radne navike, sa njegovim razvojem, učestalost kontrole će se postepeno smanjivati sve dok potpuno ne isčezne.

Dnevni raspored učenikovih dužnosti

Dnevni raspored učenikovih dužnosti je sastavni dio svih navedenih postupaka u procesu razvijanja radnih navika. «Ako se izvjesne radnje obavljaju tačno u određeno vrijeme svakog dana, ovo će se lakše učvrstiti kod djece i dolaziće kao nešto sasvim normalno, bez čega se ne može».[3]

Učenika, dakle, treba navići da sve obaveze obavlja u tačno određeno vrijeme, da rješavanju zadaće pristupa poslije jela i odmora i da jednom započeti rad neizostavno uradi do kraja. Planiranjem svoga rada učenik može da kontroliše i kritički posmatra svoj rad i korištenje vremena, pa će se truditi da raspoloživo vrijeme što bolje iskorisiti, čime će ubrzavati tempo svoga rada, što je značajna odgojna mjera.

Kao što utvrđeno vrijeme za rad ima svoj značaj za postizanje važih uspjeha, tako i mjesto rada treba biti stalno. Stalno radno mjesto mobiliše učenika na aktivnost, utječe na njegovu koncentraciju i pojačava njegov radni potencijal, jer kada učenik sjeda za svoje radno mjesto, njegovo cijelo biće se usmjerava na posao koji ga na tom mjestu čeka. Ukoliko dijete promijeni radno mjesto, ono se odmah nalazi u novoj situaciji, okruženo drugačijim predmetima koji odvlače njegovu pažnju i udaljavaju ga od sadržaja koji treba da usvoji.

Nakon što se utvrdi stalno vrijeme i mjesto rada i dijete se na to navikne, nepredviđeni pojedinačni izuzeci zbog određenih okolnosti neće predstavljati neki problem, jer će se dijete odmah nakon toga vraćati svom stalnom rasporedu radnih aktivnosti.

Odgajanje svjesnog odnosa prema formiranoj navici razjašnjavanjem i razvijanjem odgovornosti.

Kada se kod djeteta formira određena radna navika, važno je da dijete postane svjesno svog djelovanja i potrebe za radom. Djetetu prije svega treba objasniti zašto je važno da ono kontinuirano radi, a ne da mu se rad nameće bez ikakvih objašnjenja. Kod djeteta treba razviti i osjećaj odgovornosti na koji će se ono pozvati svaki put kada mu ne bude po volji da nešto uradi. Djeca vole da su za nešto odgovorna, posebno ako im se to predstavi na lijep način. Vole da se osjećaju važnim, da znaju da drugi imaju u njih povjerenja, da se ponašaju kao odrasli... Ovdje je od presudnog značaja lični primjer roditelja i uspostavljanje dogovora sa djetetom. Jer, ako su roditelji neodgovorni i zaboravljaju da obave neke poslove ili ih stalno odlažu, stalnim upućivanjem djetetu da treba da radi, oni dolaze u kontradikciju između svojih riječi i djela. To djetetu sigurno neće promaknuti, ma koliko se roditelji u ovom slučaju pozivali na autoritet. Ako traže od djeteta odgovornost i savjesnost u radu, onda i same roditelje treba da krase te osobine.

Umjesto zaključka

Da bi kod djeteta razvili radne navike, potrebu za radom i osjećaj odgovornosti, roditelji bi sami trebali da «posjeduju» sve navedeno. Osim toga, razvijajući radne navike kod djece, oni istovremeno mogu razvijati i vlastite radne navike koje će suprotstaviti navikama prekomjernog gledanja TV-a, igranja igara na sreću, bespotrebnom razgovoru i sl. Roditeljima treba da bude jasno da stalnim nagovaranjem djeteta da radi zadaću i uči dok oni gledaju televizor ili razgovaraju, neće postići efekat. Dijete će ih, pod utjecajem njihovog autoriteta poslušati, ali će ono to raditi bezvoljno i pri tome će stalno misliti na ono što roditelji rade. Ako želimo da dijete obavlja svoje obaveze, onda u to vrijeme i oni sebi trebaju naći neki posao, kako bi dijete bilo svjesno da svi u kući, pa i ono, rade. Ako roditelji žele da kod djeteta razviju naviku čitanja knjiga, najbolje će to postići ako i sami budu čitali knjige u slobodno vrijeme ili pred spavanje. Samo ličnim primjerom, odnosno, odgovornim odnosom prema radu, roditelji mogu kod djeteta razviti potrebu i ljubav prema radu. Radne navike koje dijete stekne od malena, osnova za dalje formiranje u školi i kao takve ostaju kroz cijeli život. Osim toga, radne navike pomažu razvijanju fizičke snage djeteta, izoštravaju njegove intelektualne snage i sposobnosti, jačaju njegovo strpljenje i volju čime ono postaje vrijednije i sposobnije za snalaženje u novim životnim situacijama. Navikavanje djeteta da na svakodnevno obavljanje radnih obaveza doprinosi oblikovanju njegovog karaktera i sposobnosti, te razvija svjesnost o korisnosti rada. Time ćemo postaviti i osnovu njegovom moralnom liku, odnosno razvijanju osobina požrtvovanosti, odvažnosti, marljivosti, što je preduslov uspješnosti života i rada svakog pojedinca.

Autor: Medina Jusić