Sposobnost govora, rad i savjest su najznačajnije karakteristike koje nas odvajaju od ostalih živih bića i koje nam omogućavaju lakše funkcionisanje u društvu. Prve dvije kategorije su se razvijale uporedo, da bi u modernističkom, informatičkom dobu, rad uveliko počeo da osporava govor.

Sve se manje direktno komunicira, a više posredstvom savremenih telekomunikacija, posebno Interneta. Čak se i u našem društvu nerijetko dešava da dvije osobe komuniciraju sms-om iako su u istoj prostoriji! O razlozima sve većeg otuđenja među ljudima, možda drugom prilikom, ali ovdje ćemo se osvrnuti na značaj govora u razvoju svakog pojedinca, ali i na preporuke za savladavanje govorničkih vještina za javne nastupe.

Kao najefektniji primjer kojim se može ilustrirati važnost govora jeste marazmus – smrt malog djeteta koja nije prouzrokovana bolešću, nedostatkom hrane, nehigijenom i sl. nego zbog potpunog izostanka komunikacije, tačnije obraćanja odraslih prema djetetu. Čak i prije naučnih istraživanja, uzrok smrti je bio isti kada je njemački vladar Wilhelm II želio da sazna koji je jezik stariji grčki ili latinski. „Za razrješavanje dileme predložio je svojevrstan eksperiment – ako male bebe ne budu čule u svojoj okolini ni jednu jedinu riječ, one će sigurno spontano progovoriti najstarijim jezikom, a onda će se moći ustanoviti da li je to latinski ili grčki. Naredio je da se nekoliko novorođenčadi oduzme od majki odmah po rođenju, da se o njima brinu „njegovateljice“ koje nikako nisu smjele razgovarati sa djecom. Međutim, sasvim uredno hranjene i previjane bebe ubrzo su umrle, budući da je izostajanjem verbalne komunikacije izostala i svaka druga“.[1] Otuda je svako obraćanje djetetu, tepanje, fizički kontakt sa njim izuzetno važno za djetetov razvoj. Iako dijete ne razumije šta mu govorimo, ono sluša naš govor, prati naše reakcije, mimiku, gestove kao neodvojive dijelove našeg govora (tzv. neverbalna komunikacija) i sve to pericipira. Slušanje govora drugih je osnovna pretpostavka za razvoj govora samog djeteta. Fond riječi koji roditelji i ostali odgajatelji koji okružuju dijete koriste, bit će prvi fond koji će dijete usvojiti. Kasnije će se bogatiti tokom školovanja, komuniciranjem sa vršnjacima, čitanjem, gledanjem TV-a i sl. Važno je napomenuti da se uporedo sa razvojem govora, odvija i proces učenja, pamčenja, mišljenja koji je neraskidivo vezan za govor. Isto važi i za proces usvajanja pojmova. Dijete prvo treba da opazi konkretan predmet, da ga pericipira tj. vidi, dodirne, pomiriše, okusi (otud da mala djeca toliko stavljaju sve u usta), čuje ako to može da proizvede zvuk, pa da sa tim predmetom poveže riječ kojom ga odrasli imenuju. Tek nakon nekoliko ponavljanja, dijete povezuje riječ tj. ime sa predmetom i kada ga ne vidi.

U predškolskom periodu, dijete uglavnom izgovara riječi koje je čulo od odraslih, čak i one čija značenja ne zna. Sa polaskom u školu, bogati se dječiji vokabular, posebno kada dijete nauči da čita. Što dijete više čita, usvaja više riječi i njihovih značenja, što svakako doprinosi njegovom ne samo usmenom, nego i pismenom izražavanju. Zbog čega neki učenici u starijim razredima nemaju problema sa zarezima i afrikatima (č, ć, dž, đ) prilikom pisanja sastava? Upravo zbog toga što su čitajući nesvjesno usvojili pravila. Za sve, pa tako i za tečan govor bez zastajkivanja, zamuckivanja, poštapalica i sl. treba vježba. U nižim razredima osnovne škole se i insistira na tome da učenici usmeno prepričaju lektiru, da opišu sliku, ispričaju doživljaj, izrecituju pjesmicu. Kasnije se njihovo usmeno izlaganje uglavnom svodi na reproduciranje naučenog za ocjenu. Ne traži se od učenika da gradivo u potpunosti razumiju, da ga komentarišu, daju svoje mišljenje i stav, a to će im kasnije itekako biti potrebno u komunikaciji sa drugima. Nerijetko se desi da student dobije bolju ocjenu zbog dojma koji ostavi prilikom izlaganja: tečan govor, odgovarajuća terminologija, jasne i koncizne rečenice i samouvjerenost. Samopouzdanje, prethodno znanje i iskustvo su preduvjet da osoba tečno govori o nekoj temi bez prethodne pripreme. Kod nas je, nažalost, među javnim ličnostima, malo dobrih retoričara koji tečno i razgovjetno govore. Kada se javno izlaže, nije važno samo šta se govori, dakle sadržaj, nego i kako se govori, odnosno forma. U razvijenim društvima postoje tečajevi govorništva na kojima političari, direktori firmi, profesori, privrednici, umjetnici i ini, uče kako da govore pred velikim auditorijem ili pred kamerama, bez treme, zamuckivanja i ponavljanja. Kod nas se, nažalost, tom značajnom segmentu ne posvećuje dovoljno pažnje ni u institucionalnom obrazovanju ni u neformalnoj edukaciji. U prilog ovoj tezi, imamo slučajeve diplomanata koji, iako su u potpunosti usvojili i razradili temu svog diplomskog rada, ne znaju to lijepo prezentirati. Kasnije, kao takvi, predaju u školama, održavaju predavanja, sastanke, komuniciraju sa kupcima, pacijentima, klijentima... Zato za sve one koji nemaju dovoljno razvijene verbalne sposobnosti, a još uz to imaju i popratnu tremu pred javnim nastupom, evo nekoliko preporuka:

• Govorite pred ogledalom. Tako ćete vidjeti svoju mimiku, ali i postati svjesniji onoga izrečenog. Odaberite neku temu i vježbajte da je izložite. Ukoliko primjetite da se tokom izlaganja gubite ili pak ponavljate, pokušajte se fokusirati na konkretnu temu, a potom vježbati tajming. Gledanje svoga odraza u ogledalu pomoći će vam da se suočite sami sa sobom, da uvidite izgledate li samouvjereno, kakav je položaj vaše glave, ramena, djelujete li ukočeno, prestrašeno, kakav vam je pogled. Zapamtite: prilikom javnog nastupa izuzetno je važan kontakt očima sa publikom. Sakriven i nesiguran pogled će i prilikom kontakta čak samo sa jednom osobom, odati unutrašnju nesigurnost.
• Da biste se uvjerili u kvalitet onoga što govorite, odnosno da li su vam rečenice smislene, skladne i povezane, da li se ponavljate, zamuckujete i sl. najbolje je da svoje izlaganje snimite. Kada se budete preslušavali, iznenadit ćete se koliko poštapalica nesvjesno koristite u govoru u nedostatku adekvatnih riječi. Audiozapis će vam također pomoći da otkrijete boju i jačinu svoga glasa, sigurnost u glasu, dikciju – sve bitne elemente dobrog govora. Ukoliko nemate diktafon ili neki drugi uređaj za snimanje, zamolite nekog bliskog prijatelja/icu da vas sasluša i obrati pažnju na navedeno.
• Ukoliko primjetite da vaš govor nije tečan, počnite sa vježbama čitanja naglas. Kada budete u stanju da bez zastajkivanja i zamuckivanja pročitate stranicu nepoznatog teksta, počnite sa vježbanjem samostalnog prepričavanja pročitanog. Odaberite neki zanimljiv sadržaj kako bi vam vježbanje bilo što ugodnije. Možete pritom pustiti i laganu muziku da se naviknete na dodatne zvukove, tzv. ometajuće faktore kojih će zasigurno biti prilikom izlaganja.
• Posjećujte predavanja, promocije knjiga, časopisa, tribine... Ne samo da ćete nešto novo naučiti, već ćete uvidjeti da su ležeran govor, samopouzdanje i artikulisan izgovor preduslovi doborg javnog nastupa. To će vas okuražiti da se i sami okušate u istom, makar to bilo pred užim krugom prijatelja. Osim toga, moći ćete napraviti i samoprocjenu, odnosno poređenje sa drugim predavačima i uvidjeti koliko ste napredovali u vježbama.
• Čitajte! Istražujte! Zanimajte se za pikantne primjere koje možete koristiti kao ilustracije unutar svoga izlaganja. Što raspolažete sa većim brojem informacija i znanja, to su manje šanse da vam ponestane riječi dok govorite. Osvježavajte svoj vokabular novim riječima i primjenjujte ih u skladu sa prilikama i auditorijem. Nastojte da tokom izlaganja koristite što više sinonima, kako se ne biste ponavljali. Osim toga, da biste uvezali ono što ste govorili sa nečim što i nije logičan nastavak, upotrijebite blage prijelaze riječima: „Želim još da istaknem....“, „Važno je napomenuti i to da....“, „Za kraj, želim sa vama da podijelim još jedno saznanje“ i sl.
• Ukoliko primjetite da ste tokom izlaganja dva puta ponovili jednu te istu rečenicu, onda neka to ponavljanje bude naglašeno tonom i gestikulacijom uz napomenu da namjerno podvlačite još jednom te činjenice jer ih smatrate bitnim i želite da ih prisutni zapamte. Sretno!