Iako se promišnjanje o značaju priča za djecu u dječijem razvoju, ali i odgoju, čini pomalo nebitnim i zanemarivim, dubljom analizom se dolazi do sasvim drugačijih pogleda na ovu temu. Ne smijemo zanemariti priče i pjesme za djecu u funkciji odgoja i obrazovanja, jer je jedan od najučinkovitijih načina da se dopre do dječije duše, probudi dječija mašta, objasne veze među ljudima, steknu osobine ličnosti, bogati vokabular, stječu novi pojmovi i predstave - upravo dječija književnost.
Djeca mnogo vole priče, pjesmice, uspavanke, pitalice, zagonetke... To najbolje ilustruju stalne molbe da im odrasli pričaju ili čitaju bajke, basne, pripovijetke, pjesme... jedne te iste po nekoliko puta, dok ih i sama ne usvoje. Zato je važno iskoristiti to dječije interesovanje, onu intrizičnu (unutrašnju) motivaciju i nastojati da dječija književnost nema za cilj samo da zadovolji dječiju potrebu za slušanjem zanimljivih sadržaja, nego da se putem tih sadržaja i odgojno djeluje. Upravo zbog toga što se posredstvom priča za djecu mogu objasniti i prilagoditi njihovom uzrastu mnoge pojave u prirodi i društvu, dočarati neobični likovi, mjesta, događaji i tako razvijati mašta, te vježbati pamćenje i mišljenje, dječija književnost je od neprocjenljive vrijednosti i važnosti za odgoj djece i zato ćemo ovoj temi posvetiti više pažnje.
Kada se javlja interes i potreba kod djece za pričama?
Već od druge, treće godine života djeca pokazuju interesovanje za slikovnice. Roditelji im tada čitaju njihov sadržaj i objašnjavaju šarene ilustracije. Nerijetko izmišljaju nove priče na osnovu slika.
Od četvrte do sedme godine života djeca se intenzivno zanimaju za bajke. Taj period neki psiholozi nazivaju doba bajke. «Suština ovog naziva nije u tom što bajka odgovara samo tom dobu, jer deca vole bajke i kasnije. Razlika je u tome što dete u razdoblju između četvrte i sedme godine uglavnom veruje u ono o čemu se u bajci priča. I u školskom razdoblju dete čita bajke, mada više ne veruje u njihovu sadržinu.»[1]
Osim bajki, djeca tog uzrasta vole i basne, čak i kada pođu u školu. A nešto kasnije, više se interesuju za realistične priče, odnosno pripovijetke.
Što su djeca starija, tako se i interesovanje za dječiju prozu uozbiljuje i «sazrijeva» zajedno sa njima. Iako djeca u desetoj godini vole da pročitaju dobru bajku ili basnu, to više ne čitaju sa onolikom dozom oduševljenja kao kada su bila mlađa jer znaju da takav svijet ne postoji. Zato su mališanima tog uzrasta zanimljivije realistične priče čiji junaci su njihovih godina koji rješavaju različite probleme, strpljivo podnose teškoće i na kraju priče - pobjeđuju. Djeca tada intenzivnije razmišljaju o poenti priče i jače doživljavaju njen sadržaj, upravo zato što im je blizak.
Šta sve najmlađi mogu da nauče i usvoje kroz dječiju prozu?
Dok još nisu počela da govore, djeca posredstvom slikovnica usvajaju riječi i vezuju ih za pojmove. Stalnim ponavljanjem, postepeno usvajaju pravilan izgovor riječi. Prvo usvoje da pokažu na određenu ilustraciju kada je roditelji imenuju, a potom i sama izgovaraju riječi kada ih roditelji pitaju šta je naslikano u slikovnici. S obzirom na to da je kod dvogodišnjaka i trogodišnjaka posebno visok plato zaboravljanja, stalnim pričanjem i čitanjem sadržaja slikovnica, oni zapravo ponavljaju naučene riječi i usvajaju nove. Ovdje je važno istaći da roditelji čim primjete da je dijete savladalo sve pojmove date u slikovnici, trebaju kupiti ili posuditi drugačiju, sa sasvim novim pojmovima.
Osim pojmova i njihovog imenovanja, mališani usvajaju i boje, pericipiraju oblike, prostorne odnose, veličine. Kako odrastaju, tako se i proširuje dijapazon usvojenih znanja pomoću dječije literature koja je roditeljima tada jedno od osnovnih sredstava za podučavanje i razvijanje spoznajne ili kognitivne sfere ličnosti.
Slušanjem bajki, djeca se uvode u svijet mašte gdje se dešavaju nezamislivi događaji, javljaju neobični likovi i pojave. Pošto u tom razvojnim periodu još uvijek nemaju izgrađenu predstavu o ovom svijetu i realnosti, za njih bajke predstavljaju izvrsno sredstvo za uživljavanje u neobičan, imaginaran svijet. Nerijetko i sama počinju da izmišljaju svoje bajke, likove i sl. Kao što bajke imaju prednosti (razvijanje dječije mašte, imaginacije, poučnost) tako imaju i nedostatke jer prekomjerno uživljavanje djece u irealan svijet moglo bi kasnije imati posljedice u snalaženju u konkretnim životnim situacijama, prihvatanju realnosti, rastrganosti između stvarnog i idealnog (koje se u bajkama uglavnom preferira) i sl. Djevojčice koje čitaju bajke o lijepim princezama, po svaku cijenu žele da se poistovjete sa tim likom.
Poznato je da bajke uglavnom imaju sretan kraj tako da djeca život doživljavaju kao nešto jednostavno, bez nesporazuma i sukoba, poteškoća i iskušenja. Takve bajke se uglavnom baziraju na priči da siromašni ili nesretni na kraju priče postaju sretni i tako ostaju do kraja života. Pozitvna strana takvog pristupa jeste pouka i poruka djeci da ne smiju gubiti nadu u bolje sutra, ne smiju biti pesimistični, naprotiv.[2] Međutim, stalno isticanje happy end-a može imati i negativne konotacije. Princezi iz bajke koja je u životu patila, sa dolaskom princa na bijelom konju, sva životna pitanja bivaju riješena i njih dvoje žive sretno do kraja života!?! No, da li je tako i u stvarnom životu? Djeci je potrebna mašta (s ciljem da se razvija kreativnost), ali im je još potrebnija realnost! Treba im se objasniti da dvoje ljudi u svom zajedničkom životu mogu imati i problema, te djecu naučiti kako da se sa njima nose i rješavaju ih. Dakle, zadaća roditelja nije samo da pročitaju djetetu štivo, nego da ga zajedno sa njim prokomentarišu i objasne ga, odnosno preslikaju u realan svijet.
Putem dječije literature, najmlađi mogu da usvoje i različite oblike ponašanja, manire, kulturne i higijenske navike, ali i da nauče kako da steknu pozitivne osobine ličnosti (požrtvovanost, izdržljivost, strpljenje, hrabrost, istinoljubivost i sl), a zanemare one negativne osobine, ali i emocije (zavist, ljubomora, laž, pohlepa, škrtost i dr.). Razumijevanje i izgrađivanje emocionalne ili afektivne sfere ličnosti djeteta posredstvom dječije književnosti posebno je izraženo u institucionalnom odgojno-obrazovnom procesu, naročito u školi. «Na satovima književnosti na kojima se među ostalim čitaju zanimljive priče, djeca počinju učiti o osjećajima likova. Likovi iz priča su neizbježno sretni, prestrašeni, ljubomorni i tako dalje, i djeca mogu primijetiti i ono zbog čega se ti likovi osjećaju kako se osjećaju, te kako se likovi nose s osjećanjima. Takvo učenje traje kroz cijelo obrazovanje; i kako priče postaju složenije, tako postaje složenije i emocionalno učenje. (...) Književnost je vjerovatno prvi dom emocionalne inteligencije».[3]
Moralna načela, odnosno razlikovanje dobra od zla i naklonjenost Dobru, djeca najlakše mogu da nauče kroz dječiju književnost jer se uživljavaju u situaciju, zamišljaju je i tako lakše shvataju, jer je jezik i stil tog štiva prilagođen njihovom uzrastu i intelektualnim sposobnostima. Osim toga, radi se o konkretnim primjerima koje djeca mogu da pojme, za razliku od suhoparnih lekcija, punih apstrakcija, koje im roditelji često dijele i koje stalnim ponavljanjem, na kraju, izgube svoj efekat.
Zbog toga je potrebno razumijevati uzrasne karakteristike i potrebe djece, njihove psiho-socijalne sposobnosti, način razmišljanja i zaključivanja, da bi se odgojne vrijednosti znale prenijeti na adekvatan način prilagođen djeci.
[1] Smiljanić-Čolanović Vera, Toličić Ivan, Dečja psihologija, Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije,
[2] „Da se ne sme odustati, i pored početnog neuspeha, predstavlja toliko važnu poruku deci da je sadrže mnoge basne i bajke. Pouka je delotvorna dokle god se ne prenosi kao naravoučenje ili zahtev, već na neusiljen način koji ukazuje da je u životu tako“. Više u: Betelhajm B., Značaj bajki, Izdavačka delatnost OOUR Jugoslavija, Beograd, 1979. str. 47
[3] Izvor: Salovey P. I Sluyter J. David (1999.), Emocionalni razvoj i emocionalna inteligencija – Pedagoške implikacije, Educa, Zagreb, str. 39, 40 – citat preuzet iz Slatina Mujo, Od individue do ličnosti, Dom štampe, Zenica, 2006., str. 231