Kada smo u novinama čitali o nasilju i agresivnosti američkih tinejdžera koji oružjem prijete svojim vršnjacima, čak i nastavnicima, zblažnjavali smo se. Ali, kada je to postalo dio i naše svakodnevnice, onda smo se ozbiljno počeli pitati šta su uzroci takve pojave devijantnog ponašanja.

 Većina anketiranih građana u sredstvima javnog informisanja krivcima takvog ponašanja djece i mladih smatra njihove roditelje. A zapravo, krivo je cjelokupno društvo, svaki pojedinac (uključujući i autoricu ovih redaka) koji bi mogao učiniti nešto više da sačuva univerzalne ljudske vrijednosti u svome okruženju. Sve dok budemo na probleme odgovarali pravdajući se riječima: „Kao pojedinac ne mogu ništa promijeniti“, uistinu se ništa i neće promijeniti!

Ukoliko je učestala, agresivnost se može smatrati poremećajem ponašanja i predstavlja ozbiljnu prijetnju integritetu same ličnosti, ali i društva. Osim kod odraslih i mladih, vrlo je prisutna i kod djece i može se javiti još u predškolskom periodu, kao posljedica nesređenih porodičnih odnosa. Osim toga, agresivnost dijete može usvojiti kao model ponašnja roditelja ili odraslih u svom okruženju, ali i kao vid ispoljavanja nezadovoljstva, unutrašnje napetosti, neslaganja sa okolinom ili pak, nezadovoljavanja određenih potreba. Jer, ukoliko kod djeteta nisu zadovoljene potrebe za sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju, jedan od načina na koji ono to signalizira svojoj okolini jeste i agresivno ponašanje (bacanje i razbijanje stvari, autoagresivnost – udaranje sebe po glavi, šamaranje, ili neki drugi vid samokažnjavanja kao izraz nesigurnosti i samokritike što nije primjećeno i nedovoljno prihvaćeno od drugih; udaranje drugih, čak ujedanje, iskaljivanje bijesa na igračkama i slično). To se ujedno može protumačiti  i kao način na koji dijete želi da skrene pažnju na sebe, posebno kada je donedavno bilo u centru pažnje, a iz nekog razloga mu roditelji manje ugađaju, posvećuju vremena, ispunjavaju želje, obasipaju  ga poklonima i sl. „Dijete time pokazuje želju da se socijalizira i afirmiše. Po ovom pitanju nema razlike u ponašanju u pogledu spola djeteta. Jednako vrijedi i za dječake i za djevojčice. Roditelj, međutim, ne smije dopustiti da se agresivnost iskazuje u velikim količinama i svakoj prilici. Dijete treba naučiti kako i kada da se obuzda. To se, naravno, postiže ne povisujući ton i pružajući djetetu lični primjer. Djeca su nerijetko agre¬sivnija od druge ako su i sama žrtve agresivnog odnosa roditelja (međusobno ili spram djete¬ta) te ako gledaju agresivne sadržaje na TV-u i video igricama”.

Iako agresivno ponašanje ne zavisi od spola djeteta, ono je više primjetno kod dječaka, upravo zbog njihove više izloženosti takvom ponašanju na TV-u i igricama.
U želji da se identifikuju sa glavnim junacima, da budu poznati i hrabri kao oni, dječaci zapravo agresivnim ponašanjem iskazuju i nesvjesnu težnju da budu priznati i da ih drugi vide kao snažne, kao heroje, kao muškarce. Međutim pošto, fizički nisu dovoljno veliki ni jaki, dječaci to onda kompenziraju naoružanjem (bilo onim koje koriste u videoigricama, bilo onim koje kupuju u vidu igračaka – plastični pištolji, puške, vodeni pištolji, noževi, mačevi, pištolji sa plastičnim ili gumenim mecima itd). Igra rata u ulici se nastavlja nakon akcionih filmova i sve većeg broja nasilničkih animiranih filmova. Zato nije rijedak slučaj da djeca zadobiju povrede upravo od metaka iz pištolja koje su im roditelji kupili ne mogavši izdržati navaljivanja djeteta. Kada smo kod poklona koji roditelji kupuju djeci i kod nezasitih želja djece, kao digresija neka posluži anketa u jednoj osnovnoj školi među učenicima četvrtog razreda u Sarajevu. Djeca su željela da im roditelji za rođendan kupe nove računare, iako ih već imaju, upravo kako bi mogli aktivirati najnovije igre „strategija“ gdje se bore protiv „terorista“. Nijedno dijete nije zaželjelo bicikl, kurs stranog jezika, putovanje, neku igračku, knjigu... Tako vrijedne nagrade su bile aktuelne u prošlom stoljeću, a sada se sav dječiji svijet sveo na virtualni svijet u kojem oni imaju „moć“ da nekoga ubiju, osvoje ili oslobode nešto, zauzmu određeni prostor i sl. Bijeg od stvarnosti, toliko prisutan u djetinjstvu bi zaista mogao novim generacijama da prestavlja veliki problem u procesu odrastanja i, kasnije, u realnom životu kao odraslih ljudi. Jer, ako današnje generacije srednjoškolaca već pokazuju znake agresivnog ponašanja u školama, na ulici, u porodici, onda šta možemo očekivati od generacija koje dolaze iz svijeta videoigrica kao najdominantnijeg sadržaja njihovog djetinjstva?!? Da li će se novi naraštaju znati snalaziti u društvu, jer za socijalizaciju nisu imali ni vremena ni prostora, da li će znati međusobno komunicirati bez računara, da li će znati podijeliti svoje emocije sa drugima, da li će zbog prekomjernog gledanja nasilja, ubijenja i krvi i sami toliko otupjeti da će im sve to postati normalno ponašanje i sasvim uobičajen način rješavanja konflikata?!? Nisu li i ova pitanja zaokupila zapadnjačka društva pa da, u posljednje vrijeme, sve češće senzurišu videoigrice sa nasilnim sadržajima i kreiraju nove zasnovane na smirenijim doživljajima, na sadržajima koji u sebi nemaju primjesu nikakvog nasilja i agresivnosti, s ciljem da se na takav način promijeni i ponašanje djece. Zbog toga je važno da naše društvo na vrijeme spriječi upotrebu svih oblika agresivnog ponašanja bilo u virtualnom ili realnom životu kako se ubuduće ne bismo susretali sa učestalijim  problemima.

Verbalna agresivnost

No, prije same pojave agresivnog ponašanja kod mladih, jedan od simptoma jeste verbalna agresivnost koja se ispoljava kroz vikanje, razdražljivost, sarkazam, odgovaranje starijima, upadice, ružne riječi, psovke, povišen i prijeteći ton i slično. Ovdje ćemo navesti nekoliko preporuka roditeljima, ali i drugim odgajateljima, kako da na vrijeme suzbiju prvo verbalnu agresivnost, a samim tim i nasilno ponašanje.
„Ne uzimajte te ispade lično, imajte na umu da niti adolescent ne uživa u tom gubitku kontrole, NE UZVRAĆAJTE AGRESIJOM. Nastojte ostati potpuno mirni, čekajte da završi s deranjem i zatim kažite nešto kao "ne mogu razgovarati na ovaj način" ili "niko ne viče na tebe" i OTIĐITE.
To će donijeti nekoliko dobrih stvari: prvo, dajete tnejdžeru do znanja da ne želite ništa imati s takvim načinom ponašanja i da ako nešto želi mora pronaći neki bolji pristup. Drugo, dajete adolescentu vremena da ostane sam i da se smiri. Ako su zadnje riječi bile - vaše mirne i tolerantne i njegove uvredljive i divlje – ta će razlika između kontrole i bijesa dok bude sjedio i razmišljao o tome biti vrlo poučna za njega” .    
Dakle, smirenost je ključno rješenje prilikom agresivnog ponašanja djece i mladih, mada samo takvo ponašanje podstiče i odrasle da na agresivnost odgovore agresivnošću. To možda privremeno i može suzbiti dječije samovoljno ponašanje, ali dugoročno ne rješava problem. Suvišno je i spominjati kako bi i odrasli trebali da vode računa kako se obraćaju jedni drugima, djeci, mladima, kakav ton i boju glasa koriste u verbalnoj komunikaciji, te da li se često raspravljaju, prepiru, ili pak svađaju.
Osim pozitivnog ličnog primjera, dijete treba učiti strpljivosti i poklanjati mu dovoljno pažnje kako se ne bi osjećalo potišteno i napušteno i kako se taj negativni naboj ne bi akomulirao u tolikoj mjeri da jednog dana ne preraste u agresivno ponašanje. Dječije nezadvoljstvo i napetost se treba prazniti kroz fizičke aktivnosti, bavljenje nekim sportom ili umjetnošću, kroz smiren, prijateljski razgovor, zajedničke izlete sa vršnjacima i njihovim porodicama, pravljenje različitih predmeta, planinarenje, dakle kroz sve ono što će dijete učiniti sretnim, ali ga istovremeno odvući od pasivnih (u fizičkom smilu) i loših sadržaja na TV-u i u kompjuterskim igricama.