Pogrešno je mišljenje odraslih da djeca treba da se puno igraju samo dok su mala, odnosno do pred polazak u školu, jer je to važna prekretnica u životu djeteta. Naime, sa polaskom u školu, započinju prve, prave obaveze, prvo odvajanje od roditelja, novi način i režim života.

Ali i pored toga, dijete ostaje dijete u pravom smislu riječi – sa svojim snovima, maštom, bezbrižnošću (mada u manjoj mjeri jer školske obaveze mnogima zadaju brigu) i jakom potrebom za igrom.

U mnogim razvijenijim školskim sistemima, ta potreba se u potpunosti poštuje, pa se prve dvije-tri godine, u školi djeca uče isključivo kroz igru. Nažalost, kruti komunistički i socijalistički društveni sistem, nametnuo je strogo poštivanje pravila, uniformnost u radu, ideju o  jedinstvu u kojoj različite potrebe djece, kreativnost i smisao za stvaralački rad, nisu mogle doći do izražaja.

Možda se ta gorka iskustva iz škole, utjecala na odrasle koji danas sputavaju svoju djecu, ne pružajući im dovoljno slobode u njihovom razvoju. S druge strane, imamo i one roditelje koji baš zbog toga, previše puštaju svoju djecu i time opet, štete njihovom pravilnom odgoju.

Većina roditelja, nažalost ima lošu predstavu o školi i misle da je to ustanova u kojoj je sve zanovano na strogosti, iscrpnom radu i učenju. Što je još gore, takve stavove prenose  i na djecu. Istraživanja su pokazala da većina roditelja smatra da djeca mrze školu. Druga istraživanja su ustanovila upravo suprotno: djeca se ne izjašnjavaju kao da ne vole ići u školu, naprotiv. Na pitanje: zbog čega volite da idete u školu? skoro sva djeca –ispitanici su odgovorili da je to zbog igre, druženja i učenja. Dakle, u školi ipak ima igre i treba da je bude! Ovdje, nikako ne opravdavamo stavove nastavnika koji smatraju da igra u razredu narušava disiplinu i njihov autoritet, te je zbog toga ne praktikuju u nastavi. Njima treba da bude jasno da je igra izvrsno odgojno sredstvo i da se kroz igru djeca mnogo tome mogu lakše i brže da nauče.

ZNAČAJ IGRE ZA DJECU

Igra ima značajnu sociološku, psihološku i pedagošku ulogu u razvoju djece. Sociološka uloga igre sastoji se u ravijanju društvenosti kod djece u kolektivnim igrama, usvajanju pravila igre, poštivanju normi ponašanja u igri, uvažavanju drugih suigrača, upoznavanje i dr. Druženjem sa drugima, dijete komunicira sa njima, upoznaje ih, uči od njih, što će mu kasnije mnogo pomoći u komunikaciji sa drugom djecom, ali i odraslima. Psihološka uloga igre sastoji se u tome da kroz igru dijete vježba i izoštrava svoju percepciju (opažanje), razvija maštu, mišljenje, kreativnost, vježba memoriju, ali i ispoljava svoje emocije. Kroz igru djeca najviše doživljavaju radost, zadovoljstvo, ushićenje, razdraganost,  ali nerijetko i ljutnju. Igra pomaže djeci kao emocionalni ventil u pražnjenju kako energije, tako i osjećanja.

Pedagoška uloga igre se ogleda u razvijanju pozitivnih osobina ličnosti kod djece: spretnosti, izdržljivosti, strpljivosti, snalažljivosti, istrajnosti, zatim, razvijanju takmičarskog duha, poštovanja drugih, samopoštovanja, te moralnih osobina ličnosti.

Osim toga, djeca kroz igru razvijaju i jačaju tijelo, što doprinosi njihovom boljem zdravstvenom stanju. To se posebno odnosi na pokretne igre na čistom vazduhu, u prirodi. Fizičkim aktivnostima se jača dječija muskulatura, pluća se oslobađaju starog vazduha, odvija se brža cirkulacija krvi, te se prazni višak energije. U protivnom, djeca su u većini slučajeva  hiperaktivna, nervozna i ispoljavaju bijes. Ovim igrama treba, kao protutežu, pridružiti stvaralačke igre u kojima će se potaknuti dječija mašta i kreativnost, izgrađivati osjećaj za lijepo, te razvijati inovativnost. Igre u kojima dijete treba da razmišlja, također imaju značajnu ulogu u intelektualnom razvoju djeteta.

Manipulativne igre u kojima djece slažu, grade, sklapaju, ne samo da vježbaju finu motoriku, nego i koordinaciju oka i ruke, reflekse, osjećaj za ravnotežu, za razdaljinu i sl. Mašta i kreativnost se, kao i u ostalim igrama u potpunosti razvijaju.

Igra kao terapeutsko sredstvo

Većina djece voli da se igra lutkicama ili figuricama omiljenih likova. Igrajući se, oni ili razgovaraju sami sa sobom (posuđujući glas toj igrački) ili mijenjajući boju glasa glume više igračaka sa kojima se igraju istovremeno, bilo sami ili u društvu sa drugom djecom ili odraslima. Djeca se tako kroz igru uživljavaju u situaciju i likove i nesvjesno mogu da kažu mnogo informacija koje će roditelju ili nekom stručnom licu, pomoći u razumijevanju unutrašnjih psihičkih stanja kod djece. Psiholozi i pedagozi u školama ponekad koriste igru kao terapeutsko sredstvo. Daju djetetu nekoliko lutkica i kažu mu koja je od njih dijete, majka, otac, drug/drugarica i sl. i započinju igru. Ako se lutke rodielja svađaju, to može biti trag i podatak koji pedagog ili psiholog ne smiju zanemariti. Djeca u igri nesvjesno ispoljavaju svoje emocije, tako da, posmatrajući dijete dok se igra, mnogo toga možemo da saznamo o njemu: kako prihvata poraz, koliko je strpljivo, koliko ambiciozno, odustaje li lahko pred preprekom, razljuti li se kada nije uspješno, da li grubo postupa prema igračkama ili suigračima i sl. Osim toga, djeca kroz igru oponašaju svoje roditelje, braću i sestre. Imitiraju njihove pokrete, riječi, govor općenito. Tako možemo saznati i o navikama ljudi koji ih okružuju, o tome kako se ophode jedni prema drugima itd. Ako djetetu smeta to što je otac neraspoložen kada dođe s posla i što mu tada sve smeta, ono to u direktnoj komunikaciji možda neće reći (ili neće smjeti da kaže zbog prijekora ili kazne), ali će to svakako ispoljiti kroz igru, pa će luticama govoriti kako ne valja galamiti na djecu i sl.

Sve ovo su razlozi za igru i njeno maksimalno upražnjavanje. Naravno, treba voditi računa o tome da se dijete može igrati u pauzi za učenje ili nakon urađene zadaće i drugih školskih obaveza. Kompjuterske igre treba maksimalno izbjegavati (kao i playStation) jer one djetetu ne daju predstavu o vremenu, pa ono može da povede četiri-pet sati igrajući je, a da ne spominjemo zračenje tih uređaja i ostale štetne efekte koje mogu da imaju po zdravlje djece (slabljenje vida, poremećaj u držanju tijela, hipnotiziranost video igricom i dr.)

Dakle, kad god ste u prilici poigrajte se sa svojim djetetom, bilo u kući ili, još bolje, u prirodi. Nemojte mu zabranjivati da se igra sa ostalom djecom van kuće (ako za to nema nekih opravdanih razloga), niti da svoje drugare pozove u vaš dom. Treba da imate na umu da je druženje vašeg djeteta sa vršnjacima važnije od lijepo uređenog stana. Ako vas muči to što ćete poslije morati da pospremate igračke, brišete ostatke boje i sl. onda to prepustite djeci – neka to sami urade poslije igre.

Nemojte djetetu uskraćivati igru i druženje da biste po svaku cijenu sačuvali mir u kući i sve svari na svom mjestu. Dijete ima potrebu za prostorom, za slobodom, razdraganošću… Budite djetetu pozitivan autoritet kako ne bi otišlo u krajnost i ne zaboravite da je i igra dječiji rad.