Hanuma Fata Orlović je u žižu javnosti dospjela svojom neizmejrnom odvažnošću i hrabrošću da se bori za svoje, bez obzira na posljedice. Proživjela je zastraživanja i prijetnje smrću, bila je pretučena, nudili su joj milione, ali je ništa nije pokolebalo da bude svoja na svom. Nekoliko novinara je svesrdno podržalo Fatu-hanum (prije svih, ona ističe Saliha Brkića i novinare sa NTV Hayat, posebno Senada Hadžifejzovića), pa se vijest o hrabroj ženi koja sama živi u Konjević Polju i na čijoj zemlji su bespravno sagradili crkvu, pročula i van granica BiH.

Sa izuzetnim poštovanjem i divljenjem razgovarala: Medina Jusić-Sofić

Preko stotinu autobusa punih znatiželjnika došlo je posjetiti Fatu Orlović i pružiti joj podršku. Dva dana prije našeg razgovora, nana je ugostila destine gostiju iz Istanbula koji su je mahsuz došli upoznati. Čak su i novinari BBC-a dolazili da snime priču o ovoj odvažnoj ženi. No, i pored maksimalne medijske eksponiranosti i pobjede koju je, kraju, izvojevala, nana Fata je ostala ona fina, skromna Bošnjakinja kojoj je odgoj djece najpreči u životu, koja se trudi da sa svima bude ljubazna, da svima ugodi, a njoj kako bude... Ništa joj nije mrsko, ni teško, iako ima 67 godina, i iako je u životu predeverala svašta.
Svoju priču hrabra Fata Orlović počinje ovako:
- Čoj'k mi je Šaćir. Imam sedmero djece. Kad sam se vratila odakle sam protjerana, crkva je bila napravljena na mojoj zemlji. Velike su mi probleme pravili u selu. Bilo mi je teško jer su pjevali četničke pjesme. Bihuzurili su me. Bila sam i pretučena. Poslije sam od toga dobila šećer. Ruka mi je bila otekla. Požalila sam se vlastima. Kačavenda me optužio da širim nacionalnu mržnju. Nije mi bilo ništa teže nego što je rekao da sam sovala Karadžića i Mladića. Ja sam svjesna žena. Kazala sam da laže. I sve sam dokazala sudu. Rekla sam im: “Iznesite crkvu iz moje avlije i stavite je nasred puta, meni neće smetati!“. Ne volim svađu. Ne volim galamu. Hvala dragom Bogu da su me se okanili. Ako Allah dragi dadne da se više ništa ne plete u mojoj avliji...

„Kad već treba umrijeti, bolje je umrijeti dobar nek' loš!“

Nakon što je presuda bila u Fatinu korist, njen advokat Karkin joj je savjetovao da pokrene tužbu. Došlo je do nagodbe: da nana odustane od tužbe, a da dobije rješenje o premještanju crkve.
- Nemam ništa od toga što bi ih osudila. Bolje je ovako, nek' vide da sam bolja od njih. Nek' se i to jednom smiri da nemamo problema, jer pametan uvijek popušćaje. Ja sam uvrijeđena, ali ne bih voljela nikoga da uvrijedim. Ponosna sam sobom i svojom djecom i sa svojim pametnim, ali napaćenim narodom. Poručila bih: Ko god nije dobar, nek se vrati da bude dobar! Kad već treba umrijeti, bolje je umrijeti dobar nek' loš! – ističe nana Fata.
U Konjević Polje vratila se prije pet godina. Donedavno nije imala ni struju ni vodu. Sama je počistila zgarište i sama obnovila kuću.
- Kad dođeš na ledinu, šta god doneseš dobro je. Nisam dobila tanke slamke. Narod je dobijao plastenike, krave, ovce... Doduše, Tihić mi je dao crijep, prozore i vrata i hvala mu na tome. Prije rata sam imala četiri kuće i četiri štale. Danas dobiva onaj ko prije nije ništa imao, a onome što je sve izgubio ništa ne daju. Mogla bih kravu držati da mi je daju. Ali ne daju poticaj poštenom narodu koji se vratio – priča nam nana Fata i dodaje:
- U Konjević Polje su obili osamnest kuća.  Navodno srpska policija čuva crkvu, a ostali pljačkaju. Kradu i stoku. Jedan Srbin je pokr'o 300 ovaca i zastrašuje naš narod.

„Nek me ubiju, ja ne neću odavde!“

Pitali smo nanu kako to da je nije strah živjeti sama u takvom okruženju. A ona nam odgovara:
- Ja sebi proučim i legnem. Tako sam rahat. Nimalo me nije strah. Kad je sve ovo počelo djeca su me zvala iz Amerike da odem tamo. Rekla sam im: „Nek me ubiju, ja ne neću odavde!“ Pretrpjela sam i psovku i tuču, ali moja djeca to ne bi mogla podnijeti. Za zemljište i crkvu nudili su mi dva i po milion maraka. Rekla sam im da je to za mene samo papir i da neću da idem sa svoga!
Fatina istrajnost da se do kraja bori za svoja prava, isplatila se. U vrijeme kada smo razgovarali sa njom, sijala je od zadovoljstva. Djeca su je došla posjetiti. Od njih sedmero, samo jedna kćerka živi u Bosni. Ostali su u Atlanti. Najstariji sin Šaban ima 42 godine. Kćerka Fatima ima 38 godina i nakon 15 godina prvi put je bila u Konjević Polju. Pridružila nam se tokom razgovora sa njenom majkom.
- Kad sam nakon toliko godina ponovo došla u Konjević Polje, poželjela sam da tu i ostanem, da tu umrem. Tako je lijepo. Mama je sve sama počistila. Divim joj se kako je sve to sama uspjela urediti. Bašta joj je puna cvijeća...
A nana Fata dodaje:
- Volim cvijeće. Gdje god odem i vidim lijep cvijet ja ga i sebi presadim. Sijem i baštu. Posijala sam krumpir, kupus, rotkvu, repu, bunariju... sve što se sadi. Kad mi je došao američki ambasador u posjetu, rek'o mi je: „Ti si Fato najbogatija žena na svijetu!“ A ja ga pitam: „Je li zato što imam sedmero djece?“, a on kaže: „Fato, dobra ti duša!¨“

„U Švajcarskoj se moja šamijica crta.
Drugi ljudi poštuju našu nošnju, a mi je se stidimo.“

Fata je ponosna na svoju djecu. Svi su se dobro snašli u Americi i tamo rade. Najmlađa kćerka Senija koju smo također upoznali, nedavno je završila studij kriminalistike. Ali time se nije završilo i njeno obrazovanje. Želi da položi i advokaturu, jer već godinama radi u advokatskoj kancelariji. Nekoliko dana nakon našeg razgovora udala se u Živinice, a zatim se ponovo vratila u Atlantu. Tamo je aktivna u džematu, organizuje druženja i razne aktivnosti Bošnjaka.
Fatin drugi sin Hasan ima 36 godina, a kćerka Hasija koja jedina živi u Bosni, 32 godine. Nana dalje nabraja svoju djecu po starini:
-Onda ide Zlatka koja ima 31 godinu, pa Senija, ona ima 29 godina. Najmlađi je Ejub koji ima 27 godina. Kone mi dođu i pitaju me što radim kuću kad mi djeca nisu tu. A ja im kažem: „Neću odavde dok ne umrem“. Ni dan danile me nije strah nimalo. Sad kad me vide, niko mi od Srba ne smije ništa. Ni mukajet. Djeca me zovu da idem u Ameriku. Otići ću malo, ali ću se opet vratiti. Kad krenem, ići ću u dimijama. Ništa me nije stid. U Švajcarskoj se moja šamijica crta. Drugi ljudi poštuju našu nošnju, a mi je se stidimo.
Malo smo sa nanom Fatom promuhabetili i o današnjoj modi. Kako smo s njom razgovarali samo dan nakon komemoracije u Srebrenici, dotakli smo se i neprimjerenosti koje se tada mogu primjetiti: žene koje klanjaju dženazu, muškarci i žene u istim safovima, štiklice i sav raskoš koji se želi pokazati na taj tužni dan, stolovi sa roštiljom... I Fata je sa nama podijelila zabrinutost da se za desetak godina, ne daj Bože, 11. juli u Srebrenici ne pretvori u neku manifestaciju sličnu vašeru. Valja nam misliti na žrtve i njihove porodice i nastradale dostojno ispraćati...
Fati se ne sviđaju današnji „modni“ trendovi. Pokazuje nam na sebi šta samo te krpice pokrivaju i ne može da se naibreti.
- Ima djevojaka koje se tako obuku da ja stavim ruku na oči da ne gledam. Sramota je to. Sve je do odgoja djece. Preporučila bih bosanskoj djeci da školu uče, nek ne troše droge, nek ne ganjaju modu... Nema ništa od nevjerovanja, od lutanja... Nek uče', nek' se vjere drže. Kad vidim da je neko dijete dobro, onda mi duša procvjeta!

„Najbitnije je da djeca vjeruju u dragog Allaha i da poštuju roditelje i učitelje“

Zamolili smo hanumu Orlović da nam prenese svoja iskustva u odgoju brojne djece.
- Budi strog, ali nemoj ih progoniti. Nisam tukla djecu. Bilo je dovoljno samo da ih mrko pogledam. Najbitnije je da djeca vjeruju u dragog Allaha i da poštuju roditelje i učitelje. Kasnije će lakše znati kroz život. Ali djecu valja i školati. Hranila sam piliće i od toga što zaradim kupovala djeci knjige. Sad se narod pogospodio. Kažu:„Prije je bilo lahko“! Nije bilo. Sad djeca dobijaju besplatnu kartu, neki i stipendiju... U Konjević Polju neke žene koje imaju samo jedno dijete neće da ga šalju u školu, a ja sam sedmero odškolovala – ponosno ističe hanuma Fata i priča nam kako su njena djeca morala ići daleko u školu, kako su osvajala nagrade na takmičenjima, kako je poštuju i pitaju za sve iako su odrasli...
Fata Orlović ima i osmero unučadi. Ove godine je neke od njih uspjela i pomilovati. No, samo nakratko. Ostatak godine, Fata miluje njihove fotografije. Najveća želja bi joj bila da joj se bar jedno dijete vrati da živi sa njom u Konjević Polju. Nana ima još želja:
- Da odnesu crkvu iz moje avlije, da uzmem abdest i da rahat klanjam na balkonu. Ipak, ne vjerujem im dok ne vidim.
Nepovjerenju  su je drugi naučili. Posebno učiteljica Ljilja sa kojom je prijateljovala i dijelila sve.
- Dala bih život za nju. Toliko smo se pazile. Hranile smo se zajedno. Sijala sam i njoj i sebi. A pred sami rat mi je rekla da bi bila u stanju da sve u selu zapali. Sad je u Srbiji.
Gorko životno iskustvo Fatu je natjeralo da jednostavno nema povjerenje u neke ljude. Oni koji su je donedavno optuživali da raspiruje nacionalnu mržnju, sada od nje traže oprost.
- Ja im oprostiti neću, a neću nikoga ni uvrijediti. Poklalo sve, pobilo sve, popalilo sve, a sad traži da im oprostim! Neću!
Za kraj, Fata Orlović se zahvalila dobrim ljudima i medijima koji su je podržali. Na suđenju je bilo 25 novinara. Fatina fotografija neposredno nakon izlaska iz suda (foto Blicko iz Tuzle inače pomno prati sve u vezi sa borbom Bošnjaka za pravdu) našla se i na naslovnoj strani Bosanske Sumejje. Fata nije znala za to dok joj nismo poklonili nekoliko primjeraka Sumejje i Zehre. Željela je još da uputi poruku bosanskom narodu:
- Bosanskom narodu preporučujem da brine za svoju djecu. Posebno žene koje su u ovom ratu izgubile muževe. Najpreča su im njihova djeca!
Fata Orlović zasigurno ima razloga za baš ovakvu poruku. I ima pravo. Nama ne preostaje ništa drugo do da joj poželimo Allahovu milost i nagradu neizmmjernu! Rekli smo joj koliko smo ponosni na nju i koliko joj se divimo. Na ovome, ako Bog da, neće(mo) stati. Jer, upravo jedna ovakva hrabra žena je potrebna našem narodu. Zapravo, potrebno je da svi imamo malo više „moralne stiskovine“, kao što bi rekao naš profesor Slatina, aludirajući na onu poznatu „Stisni, pa pisni!“ Dovoljno smo šutjeli.  A sudeći po ovome šta nam je sve ova divna žena rekla, imamo šta reći. I ne samo reći. Provesti u djelo!