Intervju sa prof.dr. Mujom Slatina, redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

Neka roditelji svojim odgojnim nastojanjima pomognu da dječaci razvijaju svoju muževnost, a djevojčice svoju ženstvenost

Profesor Slatina je jedan od rijetkih univerzitetskih profesora koji prati savremena naučna i tehnička dostignuća i ide korak naprijed u odnosu na svoje kolege. Kao argument za ovu konstataciju neka posluže njegovi radovi koje kontinuirano objavljuje u stručnim i naučnim pedagoškim časopisima, postdiplomski studiji koje osmišljava i moduli koje vodi, te stalni pozivi za predavanja po kojima je itekako prepoznatljiv. Ne voli se baš eksponirati, tako da ga rijetko, skoro nikako nećete vidjeti na televiziji. Svoj imidž gradi vrijednim i predanim radom, ali ga ipak svi koji se bave odgojno-obrazovnim radom dobro poznaju. Nekome je bio profesor na fakultetu, nekome mentor, u nekoj školi je osmislio koncept po kojem će raditi, nekim nastavnicima je bio predavač na seminarima...  Pa, ipak smo profesora Slatinu zamolili da se predstavi.

- U mom kratkom predstavljanju čitateljima, na kojem vi insistirate, ima mjesta tvrdnji  »Čovjek je (i) ono što radi i kako radi«. Običan sam profesor koji voli svoj posao. Taj žar ljubavi prema učiteljovanju kadkad zagrije i ono što proturječi mojoj želji i mom pedagoškom htijenju. Možda zbog toga što mi je previše stalo da vlastito znanje uvećam. Sagorijevam u želji da bar vrhovima svojih prstiju dotaknem »Gospodaru, Ti moje znanje povećaj«. Kada mi pođe za rukom da u studentu iskru znanja pronađem, ovo sagorijevanje mi se umnoženim zadovoljstvom i srećom vrati. Kad ovu iskru okom svojim ne primijetim i dušom svojom ne osjetim, onda me počne mučiti pitanje: »Zašto nisam uspio bar puhnuti u plam pedagoškog djelovanja«. U situacijama kad znanje ne struji između mene i moga studenta onda mi je teško ostati na razini rezigniranosti. Ostati na razini ravnodušnosti ne mogu nikako. Kad ne uspijem u svom radu ne muči me »griža savjesti« već saznanje da nema čovjeka koji ne bi mogao ući u polje ajeta kog sada pomenuh. Svako učinkovito pedagoško umijeće počinje tamo gdje učitelj uči od svojih učenika. Kad slabo učim od mojih studenata, onda ih ne uspijevam ni do granice Kine dovesti, a kamo li u samu Kinu uvesti, kako se to zahtijeva jednim hadisom. Razlog ovog mog neuspjeha je jednostavan: moj kineski jezik, tj. neki nedostatak u mojim pedagoškim umijećima. Neuspjeh studenta uvijek vidim kao vlastiti neuspjeh i to me uvlači u polje pedagoških promašaja. Ah, kako bih bio sretan kad bi ova mahana bila tačka u tekstu o mojoj ličnosti. Vaše pitanje je tražilo da kažem kakav sam čovjek i pokušah vam to kazati. Onaj drugi, uobičajeni dio odgovora na vaše pitanje je kratak: završio sam učiteljsku školu, studij pedagogije i psihologije, magisterij iz sociologije i doktorat iz pedagogije. Ova kombinacija dosta dobro je pogodila moj unutarnji zov.

2. Povod za ovaj razgovor jeste vaša nova knjiga „Od individue do ličnosti“. Šta vas je potaklo da je napišete?

- U knjizi sam istakao da današnji svijet nije samo slika novih otkrića i napretka nego (i) svojevrsna predstava nasilja i drama čovjekovog moralnog djelanja i življenja. Zadnjih dvadesetak godina broj nasilja, teških zločina, ubistava i samoubistava, silovanja i porođaja djevojčica između deset i četrnaest godina, broj maloljetnika koji upotrebljavaju heroin i kokain itd. uvećan je od 2-13 puta. I sve ono što se dešavalo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nametnuli su mi pitanje »Gdje je odgoj/obrazovanje u ovoj zabrinjavajućoj statistici, u današnjoj pojavi čitavog niza nasrtaja i napada na ljudski život«? Ova zabrinjavajuća statistika koja se odnosi na maloljetnike primorala je mnoge da se bave pitanjima kao što su: odgoj za mir i slobodu, odgoj za toleranciju, obrazovanje osjećaja i smisla za pravednost, poučavanje nenasilju, vježbanje samosavlađivanja i samokontrole itd. Dugačak niz nasrtaja (i napada) na ljudski život nije nastao zbog toga što smo usvojili premalo podataka i informacija, zbog toga što danas manje znamo nego što smo znali jučer. Ovdje nedostaje nešto drugo. To drugo je autentični odgoj kojim se promiču objektivno važeće vrijednosti koje su duhovno ogledalo i budno svevideće oko čovjeka. Društveno relativiziranje ovih vrijednosti, što se danas bezobzirno čini,  ometa njihovo promicanje u porodici, obdaništu i školi. Ukoliko se relativiziraju ove vrijednosti onda se i izvan našeg htijenja uspostavlja praksa koja počinje funkcionirati po principu - Sve ima cijenu, ništa nema vrijednost. Ukoliko je ovo princip odgoja i socijaliziranja mladih onda se njima signalizira da nema ništa sveto. Ako nema ništa sveto, sve je dopušteno. Knjiga je i pobuna protiv ovakvog stanja.

3.    Danas se suočavamo sa brojnim odgojnim problemima, posebno u porodici, kao nukleusu društva. Šta ih uzrokuje i na koji način ih rješavati?

- Brze i nagle društvene promjene sve više narušavaju društveno postignutu socijalnu harmoniju dovodeći do ozbiljnih poremećaja i u socijalnoj porodičnoj ravnoteži. Sve više porodica je izloženo različitim socijalnim rizicima i krizi ličnih i porodičnih odnosa. Današnje socijalno okružje poremetilo je strukturu porodice i njene unutarnje odnose i socijalne veze. Sve više je dezorganiziranih porodica koje zapljuskuju nezdravi odnosi (rastava brakova, alkoholizam, netrpeljivost, konflikti, nasilje, izoliranost, osiromašenost moralnih i emocionalnih odnosa i veza) što, dakako, utiče na razvoj mlade ličnosti. Visoka stopa rastave brakova pogađa na desetine hiljada djece. Prema nekim procjenama danas gotovo svaki treći brak propada što daje za posljedicu da svako drugo dijete ne raste u porodici u kojoj je rođeno. Sve više je siročadi i sirotišta, prosjaka i staračkih domova koje današnja neoliberalistička pedagogija uzima za normalnu društvenu pojavu umjesto da se bori da ih ima što manje. Sirotišta postaju porodice i odgojni zavodi. To je društveni izum za potrebe napuštene, osamljene, prezrene, socijalno isključene djece. Institucije koje trebaju biti na kraju skale pomoći i na začelju načina pedagoškog djelovanja stavljaju se na sami početak te skale.
U porastu su različiti »tipovi porodica« čije je koordinate teško pohvatati. Sve više je mladih koji su ostali bez ikakve porodične podrške. Mnogi od njih uopće ne znaju svoje roditelje. Njihovi roditelji su različite javne službe. Sve više je mladih koji su prepušteni sami sebi, ulici i manipuliranju od strane različitih asocijalnih i kriminalnih skupina. Na djelu je slabljenje porodice kao institucije.
Budući da je porodica prvo sigurnosno, zaštitno i odgojno okružje za mlade, budući da se ovo okružje ne može nadomjestiti niti jednim drugim društvenim okružjem, to narušavanje temeljnih vrijednosti porodične kohezije mora da ostavlja posljedice koje niko nije ni želio niti tražio. Ovo je počelo narušavanjem ambivalentne uloge porodice (porodica štiti i ograničava). U njoj moraju da žive pedagoški akti unapređujućeg i podstičućeg djelovanja kao i akti predupređivanja i sprečavanja, bez obzira što su prvi primarni, a drugi sekundarni, bez obzira što iz prvih proizilaze drugi.
Potrgane socijalne porodične veze praćene su zlostavljanjem djece, nasilničkim ponašanjem i porastom asocijalnih oblika ponašanja, socijalnom dezorijentiranošću i kaznenim djelima. Zato je neophodno izgraditi čitav sistem društvene zaštite porodice koji ne uključuje samo jačanje kvalitetnih i poticajnih odnosa među njenim članovima, poboljšanje roditeljskih znanja i vještina, tj. unapređenje njezine odgojne funckije nego i širu društvenu pomoć i brigu. Raspad i kidanje porodičnih veza mora se zaustavljati kako iz svoje benignosti ne bi prešli u malignost.   

4.    U islamskoj pedagoškoj misli je poznata izreka da sa odgojem djeteta treba početi dvadeset godina prije njegovog rođenja. U današnje vrijeme, rekli bismo i više! Šta možete poručiti roditeljima i onima koji to još nisu, kako da se usavršavaju u odgojnoj praksi?

- Za roditeljstvo se treba pravovremeno pripremati. Od ove pripreme će ovisiti kvaliteta njihove podrške procesu transformacije biološkog u socijalni individuum. Neka ovu zadaću budući roditelji sami preuzmu. Plašim se da neće morati dugo čekati društveno-organiziranu aktivnost na ovom planu. Neka svojim odgojnim nastojanjima pomognu da dječaci razvijaju svoju muževnost, a djevojčice svoju ženstvenost. Islamska pedagogija itekako obavezuje na odgovorno roditeljstvo. Za očekivati je da će najbolji stručnjaci ove pedagogije, a njih zaista ima izvanrednih, pružiti svoju stručnu pomoć i podršku budućim roditeljima.

5. Nastavnici se u školama, kako u srednjim, tako i u osnovnim, suočavaju sa brojnim poteškoćama u radu sa učenicima. Jedan od njih je i nepoštivanje autoriteta nastavnika, samovolja učenika, problemi u komunikaciji... Kako pomoći nastavniku da izgradi pozitivan autoritet, a da ne bude autoritativan?

- Nastavnici će iz dana u dan sve više imati problema s principom slobode i odgovornosti o kojem sam nešto rekao u knjizi. Imat će problema, ne samo zbog toga što dovoljno ne paze na razliku između autoriteta određenog skupa pravila odgojno-obrazovnog rada i ličnog autoriteta, nego zbog toga što im pristižu »neželjeni gosti« (alkoholizam, narkomanija, prostitucija itd.) pred kojim ni porodica niti škola ne znaju zatvoriti vrata jer nisu za to pripremljene. Direktan odgovor na vaše pitanje kako pomoći nastavniku da gradi pedagoški autoritet bio bi pedagoška profesionalizacija nastavne struke. Bilo bi mi drago da moja knjiga ovdje da skroman prilog.

6.    Koliko su za takve probleme odgovorni roditelji?

- Neka roditelji zaključe sami na osnovu onog što sam već o porodici i porodičnom odgoju rekao. Moj dalji govor o ovom tražio bi više prostora od ovog kojeg sada imamo. Da ovdje, ako dopustite, stanemo i da pružimo mogućnost roditeljima da pokušaju sami potražiti odgovor na stranicama knjige o kojoj razgovaramo.

7.    Sa polaskom u školu, nerijetko se dešavaju neslaganja oko područja kompetencija roditelja i nastavnika. Kako ih prevazići i od tih važnih subjekata odgojno-obrazovnog rada sačiniti tim koji će uspješnije rješavati probleme u odgoju i obrazovanju djece i mladih?

- Njihov partnerski odnos u pocesu odgajanja mlade ličnosti postepeno će prevazilaziti njihovu jagmu oko kompetencija i prebacivanje krivnje jednih na druge. Zajednička briga za odgojno-obrazovni razvoj postepno će dovoditi do zadovoljstva što sudjeluju u realizaciji istog cilja. I ovdje je potrebna društvena i edukacijska briga i podrška njihovim partnerskim odnosima i njihovom timskom radu.

8.    Na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu Vi ste i u kolegiju Andragogije. Danas država, nažalost, malo pažnje posvećuje institucionalnom obrazovanju odraslih. U tom slučaju, kako razvijati svijest kod odraslih o potrebi permanentnog obrazovanja? Kako ih potaći da se sami i dalje obrazuju (i odgajaju!) i nakon školovanja, jer je vrlo uvriježeno mišljenje da, po završetku školovanja, ljudi više nemaju ni potrebe, ni obaveze da se obrazuju?

- Slažem se s vašom konstatacijom da se obrazovanju odraslih ne daje dužna društvena i naučna pažnja. Bez obzira na postojanje koncepcija cjeloživotnog učenja i učećeg društva, nakon završenog formalnog obrazovanja kao da prestaje obrazovanje. Društveni stimuli i mehanizmi podrške cjeloživotnom učenju su slabi, pa odrasli ne vide razloge svojeg samousavršavanja. Da bi učili i podučavali drugoga moramo svaki dan učiti, da bi svaki dan učili moramo imati opipljivu društvenu podršku i korist. Odgoj/obrazovanje za roditeljstvo, ako se uopće u nas o ovom može govoriti, je uzgredno i sporadično. Samo poneki radoznalac zaviri u literaturu koja mu može biti od pomoći. Pojava novog časopisa »Obrazovanje odraslih« najavljuje promjenu ovog stanja. Nažalost ni ovaj časopis nema potrebnu društvenu i materijalnu podršku. Da nije njemačke podrške ni ovaj oblik edukacije i komunikacije ne bi imali.

9. . Vaša predavanja su vrlo inspirativna, puna ilustracija iz života koje ne navodite samo tek tako. Iza svakog tog primjera krije se neka poruka i pouka. Prepoznatljiv je i vaš smisao za humor. Odakle crpite sve te ideje i energiju?

- Hvala vam na ovim riječima. Dok me ovo pitate, ja se u sebi malo »pravim važan« jer znam da ovo konstatira moja nekadašnja studentica koja me je slušala više semestara. Predavanja i studenti su moj život iz kojeg pristižu i ideje i moja energija. Ilustracije koje ste primijetili proizilaze iz moje potrebe da naučne spoznaje učinim korisnim i primjenljivim. Ispiti mi ponekad ovaj život poremete, što sam u mom predstavljanju već pokušao dočarati.    

10.  Uz poruku za kraj, ili umjesto nje, recite nam na kojim pedagoškim principima bi trebala da funkcioniše svaka bosanska  porodica?

-    Na bošnjačkim, kako bi se lakše moglo shvatiti drugo i drugačije. Etnički i kulturni identitet nisu u suprotnosti, oni su komplementarni ili kontrastni. Ova komplementarnost isključuje antagonističku akulturaciju.