Doc. dr. Edina Vejo voditelj je Odsjeka za socijalnu pedagogiju na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici. Ima 45 godina, a postigla je toliko toga...

Područja njenog interesovanja i bavljenja su posve raznolika, a ipak usmjerena na osnov pedagogije – odgoj i obrazovanje. Profesorica Vejo ih posmatra sa različitih aspekata i smjelo uplovljava u nove i dosad nedovoljno istražene dubine ove nauke. Zbog brojnih obaveza, nije nam uspjela odgovoriti na sva pitanja čiji odgovori su nas živo zanimali. No i ovo je sasvim dovoljno da se izvuku neke bitne pouke i poruke.

Bosanska Sumejja: Cijenjena profesorice Vejo, prije svega zahvaljujemo se što ste i pored brojnih obaveza, između nekoliko konferencija na kojima ste učestvovali, izdvojili vrijeme za Bosansku Sumejju. Za početak, voljeli bismo da nam predstavite porodični background iz kojeg potičete i da nam kažete koliko je Vaša porodica utjecala na to da se danas bavite socijalnom pedagogijom koja u središte svoga izučavanja stavlja porodicu i društvo?

Edina Vejo: Sigurno je da okruženje u kojem odrastamo, vrijednosti kojima nas nastoje poučiti, utječu na naše profiliranje kao odrasle osobe. Kad o tome mislim uvijek oživi odlomak iz romana 'Sara i Serafina', našeg književnika Dževada Karahasana, kojim on govori upravo o ovim 'duhovnim slikama' koje nosimo u sebi. Dozvolit ćete mi da ga podijelim s Vama:
'Smjestila nas je u kuhinju gdje se sjedjelo na sofi koja neodoljivo podsjeća na tradicionalnu bosansku sećiju, dakle na tapeciranoj klupi izrađenoj u formi slova U oko tri strane stola, lijevo od vrata. Slična sećija, samo sa tepisima i vunom kljukanim minderom ispod tepiha umjesto kožnog tapecirunga, dominirala je kuhinjom u kojoj sam odrastao, možda sam se zato onako dobro osjetio kad smo sjeli... A sve to vrijeme je govorila. Bez prestanka se kreće po svijetloj kuhinji, neprimjetno radi i govori, govori, ovija prisutne pravom zavjesom riječi koje zapravo ne trebaju sugovornika o nečemu informirati nego mu samo poručiti da je domaćica tu, posvjedočiti njenu prisutnost i brigu za goste. Tako je oživjela jedno od najstarijih i najvažnijih mojih iskustava, jedno od onih iskustava oko kojih sam se oblikovao i oko kojih se okupljam, jedno od onih mjesta u meni iz kojih zrači sigurnost i stalnost što me drže uspravnim i onda kad kičma zaprijeti da će otkazati. Jedno od temeljnih i bitnih mojih sjećanja je isto ovako svijetla kuhinja, mala a sa ipak dovoljno prostora za sve ljude koji su uvijek u njoj boravili, i majka koja govori, govori, pri tom naizgled usput, radi ono što treba i neprestano se, po potrebi tog rada, kreće sobom ispunjavajući sav slobodni prostor, što svojim glasom što svojim kretanjem. To zapravo i nije sjećanje na neki konkretan događaj, to možda i nije sjećanje na konkretnu kuhinju u kojoj sam odrastao i naučio ovo malo što znam, to je prije jedna od onih duhovnih slika koje u sebi nosim takoreći oduvijek, kao nešto što je najdublje i neporecivo moje, iako je starije od mene, iako je staro koliko kultura koja me je oblikovala.'
Kad pokušam apsrahirati šta je to presudno oblikovalo moju osobenost u njenoj ukupnosti, u kojoj je profesionalni prostor samo komponenta u cjelini, onda je to blagost, toplina i bezrezervna podrška moje rahmetli mame.  

B.S.: Vrlo često čujemo da je u našem društvu došlo do poremećaja sistema vrijednosti. Šta mislite šta je uzrok tome i kako da se porodica, kao nukleus društva, sačuva od negativnih utjecaja?

Edina Vejo: Vrijednosti su objektivni, neupitni kvaliteti, i zato pri promišljanju ovakvog pitanja ne smijemo zapasti u pragmatičku zamku i zamijeniti upotrebnu vrijednost istine sa samovrijednošću istine. U strukturi svake vrijednosti su tri komponente: kognitivna ili zasnovanost vrijednosti na određenom znanju, afektivna ili osjećanje Dobra i voljna ili poticaj za djelovanje u skladu s vrijednostima. U prostoru afektivne i voljne komponente vrijednosti događa se problem. Unutar porodice, odgoj za vrijednosti, korištenje privilegirane porodične privatnosti, svakodnevne okupljenosti i posebne atmosfere, prostor je za njegovanje osjećaja privrženosti, podrške Dobru. Aranžiranje porodičnih relacija, djelovanja u svakodnevnom može kod djeteta 'izmamiti' radost, satisfakciju, unutrašnji osjećaj 'prave stvari', što jesu sigurni odgojni putevi razvijanja voljne dimenzije vrijednosti. Jer, u nepobitnoj suštini razumijevanja vrijednosti, one su apsoluti, a 'promjene vrijednosti' su samo promjene mjesta pojedinih vrijednosti na kontinuumu od relativne važnosti.

B.S.: Tema Konferencije koju ste nedavno organizirali u Zenici je bila Sistem preveniranja socijalnog isključivanja mladih. Kako prevenirati nepoželjne oblike ponašanja djece i mladih?

Edina Vejo: Da, treću akademsku godinu postoji Odsjek za socijalnu pedagogiju pri IPF Univerziteta u Zenici. Uporedo s nastavnom djelatnošću razvijamo istraživačku aktivnost. U tom kontekstu, prošle godine u aprilu organizirana je Druga znanstveno-stručna konferencija s međunarodnim učešćem 'Sistem preveniranja socijalnog isključivanja mladih'. Ove godine smo organizirali Drugu konferenciju s međunarodnim učešćem koja predstavlja prilog našem kontinuiranom prisustvu u prostoru prevencije rizičnih ponašanja mladih. Način na koji su ovi konferencijski projekti 'posloženi' u uređen redoslijed, prilog je odgovoru na Vaše pitanje. Prevencijsko djelovanje predstavlja složen sistem postupaka, svojevrsnu piramidu. U njenom podnožju je univerzalna prevencija, namijenjena svim mladim ljudima, nešto poput razvojne ponude za sve, ono što ih ojačava, podržava ih i prati njihove potrebe. Selektivna prevencija je orijentirana ka mladim ljudima kod kojih nisu uočljiva rizična ponašanja ali koji žive u okruženjima u kojima se može očekivati da dovedu do teškoća u procesu kvalitetnog odrastanja mladog čovjeka. Indicirana prevencija je podška mladoj osobi kod koje su primjetna rizična ponašanja, i to tako što se izdvajaju rizični i zaštitni momenti u osobi i njenom okruženju i osmišljava proces u kojem će se zaštitne komponente aktivirati a rizične oslabiti. Osnovna konstrukcija ovakvog nastojanja je sistem, u kojem su jasne potrebe mlade osobe, markirani resursi podrške ovim potrebama i uspostavljena relacija između potrebe i resursa.

B.S.: Učestvovali ste također i na Regionalnoj konferenciji na temu Prosjačenje koju je organizovao MDD Merhamet. Kako djelovati kada je riječ o toj, nažalost,  sve raširenijoj pojavi u našem društvu?

Edina Vejo: Bez sistemskog pristupa, bez ukrupnjavanja nastojanja u tzv. nacionalnu politiku na razini države BiH, uz edukaciju lokalne zajednice za koordiniranje, planiranje i provedbu programa suzbijanja prosjačenja, ne vjerujem u kvalitet suočavanja sa ovom, sve raširenijom pojavom, koja u suštini samo je 'vrh ledenog brijega' i snažno upozorava na svoju društvenu pozadinu. Nužna je transformacija javne brige za ovu pojavu. U prevencijskim programima koji se realiziraju na razini zajednice utvrđeni su elementi otpornosti jedne zajednice, poput normi koje u njoj vladaju, jasne politike usmjerene prema pozitivnom razvoju njenih članova, pristupa resursima, postojanja mreže podrške, prilika za socijalno vezivanje u zajednici. Poznato je da sigurnost javnosti zavisi o samokontroli pojedinca, a pojedinci koji osjećaju veću pripadnost zajednici lakše usklađuju svoje ponašanje s pravilima. Strah, otuđenost, unutrašnja nevezanost za zajednicu slabe veze među njenim članovima i smanjuju mogućnost javnosti da utječe na pojedinca. Insistiranje na kažnjavajućem pristupu kroz intervencijske procedure nadzora i izdvajanja iz zajednice, zastrašivanje, odmazdu, ne može riješiti problem prosjačenja. Iz suvremenog svijeta dolazi nam tzv. rekonstruktivni pristup koji proizlazi iz uvjerenja da i onaj koji prosi ima osobne potencijale za uobličavanje vlastite perspektive i pravo da tu perspektivu izloži stručnjacima u procesu rješavanja problema. Još jednom, problem prosjačenja je dio spektra problema u našoj zajednici koji traži slojevitije, integrirano sagledavanje, nešto poput začimanja procesa ozdravljenja/rekonstrukcije našeg društva.

B.S.: Voditelj ste Odsjeka za socijalnu pedagogiju na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici. To je novi odsjek i nova oblast koja se izučava u BiH. Koliko je važna interdisciplinarnost i istovremeno specijaliziranje za jednu užu naučnu oblast kao što je socijalna pedagogija? Šta se izučava tokom studija?

Edina Vejo: Izučavaju se fundamentalne i aplikativne psihološke, pedagoške, sociološke, komunikološke discipline, izučavaju se programi prevencije rizičnog u procesu odrastanja, programi tretmana, ali i korpus disciplina poput etike odgovornosti, islamske etike, kur'anske antropologije, životopisa Božijih poslanika, životopisa Muhammeda a.s., metodike duhovnog odgoja, čime naši studenti dobivaju podršku svom ukupnom razvoju u kojem duhovnost nije ustupak novoj ideologiji već ono što obezbjeđuje sigurnost, najdublju usidrenost u smisao njihovom stručnom profesionalnom angažmanu, akobogda, u našem društvu.

B.S.: Također ste voditelj Centra za pedagoški menadžment na istom fakultetu. Možete nam više reći o tome?

Edina Vejo: Centar za pedagoški menadžment postoji od 2002. godine na IPF-u. Zamišljen je kao istraživački i edukacijski centar. U njegovom okviru djeljuje multidisciplinarni tim koji je između ostalog, razvio drukčiji pristup planiranju nastave islamske vjeronauke. Uveden je kurikulumski pristup, osjetljiv prema dinamičkim varijablama planiranja poput posebnosti sociogenih i antropogenih uvjeta u kojima učenici žive. Kurikulum je antropološki osjetljiv prema razvojnim zapitanostima pojedinih uzrasta, nastoji afirmirati bitna kulturološka mjesta, iz perspektive islama. Sam Centar za pedagoški menadžment je otvoren prema svima onima koji svoju istraživačku i stručnu referentnost žele razvijati u području odgoja u vjeri.

B.S.: Autor ste knjige Priroda porodičnog uzora kod Bošnjaka...

Edina Vejo: Knjiga predstavlja doprinos sagledavanju odgoja u bošnjačkoj porodici inspirirajući nas ka najotvorenijoj i najozbiljnijoj nadnesenosti nad sobom u traženju odgovora na porodična odgojna nesnalaženja, protivrječnosti i propuste. Skoro preskriptivno svakoj bošnjačkoj porodici biva ponuđen odgojni orijentir: Poznavanjem, respektom i nadahnjujućim odnosom prema svojoj tradicijskoj konstituenti umjeti se imponirajuće susretati sa izazovima ovog vremena. Tako biva obezbijeđen pojedinačni razvoj osobe, ali i kulturološko obogaćivanje bošnjačkog bića.
Šta ovu knjigu čini osobenom u pedagoško-psihološkoj znanstvenoj javnosti kod nas? Možda i to što području tradicijskog pristupa suvremenim istraživačkim dizajnom i primjenom kvalitativne metodologije oslonjene na hermeneutičke principe.
Knjiga zadovoljava visoke standarde grafičkog oblikovanja i njena poruka i na razini likovnog izraza doima se originalnom i mislenom. Pored uobičajenog pribjegavanja iznošenja Rezimea posredstvom engleskog i njemačkog jezika, ovdje je to učinjeno i posredstvom arapskog jezika. Inače, knjiga je nastala iz osjećanja anemičnosti, ograničenosti, nedostatnosti u govorenju o odgoju čiji horizont je omeđen hermetiziranjem unutar svijeta i vremena, uz ignoriranje ili poricanje transcendentnog prostora koji one otvaraju. Moje viđenje fenomena odgojnog uzora je posljedica hermeneutičkog procesa u koji se projiciralo moje prethodno obrazovanje, poimanje kulture kojoj pripadam ili težim, povijesnog toka koji sam proživjela i jake želje koja 'priziva' ostvarenje pozitivnih očekivanja u bošnjačkoj stvarnosti. Bošnjačka nesnalaženja, gubljenja sebe jednako kao i arhaična projiciranost u prošlost, deficijentni su, krivi odgovori vremenu u kojem je nužno obezbijediti trajanje. Nerazumijevanje tradicijskog mjerom njegove inspirativnosti i vitalnosti, kao i zabluda o suvremenom kao o najboljem odgovoru jer se hronologijski dogodio posljednji, veoma ozbiljno se reflektira u porodičnom odgoju.  

B.S.: Univerzitetski ste profesor. Koliko je potrebno odricanja i rada da bi žena postigla takav poslovni uspjeh? Hrabrite li svoje studentice (ali i studente) da i nakon fakulteta nastave dalje?

Edina Vejo: Naravno, radujem se kad kod studenata prepoznam istraživački interes, želju da u životu narasta u ljudskosti i znanju. Ono što radim i koliko radim  ne bih uspjela bez podrške svog supruga i sina. Čist nijet u ime dragog Boga, dobra organiziranost i bespoštedan rad, siguran su put da se naprave dobre i nadam se, korisne stvari.

B.S.: Kako vidite Bošnjakinju? Šta bi trebalo da je krasi? Na čemu bi Bošnjakinje trebale da porade da bi mogle parirati Evropljankama (kojima htjeli-ne htjeli) težimo?

Edina Vejo: Potreba i zadovoljstvo je komunicirati s drukčijim od sebe. To je proces potvrđivanja univerzalnog ljudskog, radost otkrivanja posebnosti, zadovoljstvo doživljajem svoje doraslosti i inspiracija za rad na sebi. Bošnjakinja je dio integracijskih komunikacija u Evropi i šire, sigurna u svoj identitet i otvorena da posvjedoči svoju posebnost, uvaži nečiju drugu, nastojeći biti dobrim čovjekom i stručnjakom u svojoj profesiji. Posebna radost je poručiti našoj ženi-domaćici i majki-da poput kulturološkog izazova posvjedoči u evropskom prostoru svoju resursnu posebnost: umijeće koordinatorske uloge u porodici, najfinije odgojno bdijenje, beskrajnu toplinu bošnjačke porodice.

B.S.: Kako ste to lijepo rekli! Ne znam postoji li bolji način da se završi ovaj intervju?! Meni preostaje još samo da se ponovo zahvalim na odovojenom vremenu i susretljivosti i poželim Vam strpljivost i uspjeh u radu a prije svega Božiju nagradu za sav Vaš trud! Neka Vas u Vašim nastojanjima prati Njegov blagoslov i zdravlje.

Edina Vejo: Amin! Hvala Vama. Voljela bih još da kažem da iz sveg srca podržavam projekat Bosanske Sumejje, želim da nastavite promovirati otvorenost, detabuiziranost, dobru namjeru da predstavite široj javnosti svu kompleksnost, slojevitost fenomena 'bosanske žene'. Hairli Vam bilo, ako Bog da.