Intervju: profesorica Meliha Terzić, glavna i odgovorna urednica magazina za ženu i porodicu Bosanska Sumejja

Profesoricu Melihu Terzić upoznala sam prije tri godine u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli. Sedevdžija našem susretu i kratkom razgovoru bila je hanuma Fahira Bilajac iz Gradačca, članica Udruženja Sumejja. Njenim sebepom sam prvi put u rukama držala magazin Bosanska Sumejja i oduševila se konceptom lista, kvalitetom tekstova i grafičkog dizajna. Zbog toga sam nakon trogodišnjeg dinamičnog rada u dnevnim novinama, odlučila da krenem u mirniju luku. Samo, hoće li me tamo prihvatiti?!? I nije to baš neko iskustvo, nedavno sam završila fakultet, ne poznajem nikoga – bili su razlozi (i opravdanja!) zbog kojih me, realno, ne bi prihvatili kao saradnicu tako kvalitetnog Magazina.

Unatoč mojim sumnjama, profesorica Terzić me pozvala na sastanak redakcije Magazina, da bih na kraju tog našeg prvog susreta saznala da sam postala ne saradnica, nego članica redakcije! Neka mi čitaoci oproste što sam svoju privatnost iskoristila kao uvod ovom intervjuu, ali nijjet mi je bio da ilustriram da još uvijek, hvala dragom Bogu, ima onih starijih profesora koji objeručke prihvataju mlade i daju im dovoljno prostora da se afirmišu. Profesorica Meliha Terzić je jedna od njih! Sada više od pola redakcije Bosanske Sumejje čine mlade kolegice koje imaju između 25 i 35 godina. Drago mi je da sam dio tog džemata, isto koliko i dio džemata okupljenog oko časopisa Novi horizonti.
Da bi čitaoci stekli potpuniju sliku o glavnoj i odgovornoj urednici Bosanske Sumejje, zamolili smo je da nam se predstavi.

Meliha Terzić: Bismillahirrahmanirrahim. Rođena sam 1947. god. u Tuzli i tu poslije osnovne škole završila Gimnaziju, u koju ću se vratiti kao mlada profesorica našeg jezika i književnosti (studirala u Sarajevu na Filozofskom fakultetu). U Gimnaziji, koja se danas zove po Meši Selimoviću, radila sam najduže od svojih trideset pet godina ukupnog staža. U vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu sam bila predavač i na Filozofskom fakultetu (predmeti Teorija književnosti i Savremeni bosanski jezik), i na tek osnovanoj, odnosno nanovo pokrenutoj Behram-begovoj medresi. Onda sam se definitivno opredijelila za Medresu jer sam tamo bila najpotrebnija, a i mene samu je taj rad, sve ono što jedna medresa znači, tolikom radošću i novim poletom ispunjavalo da sam odlučila da tu trošim snagu koja mi je preostala.

U Behram-begovoj medresi sam se i penzionisala i sada poklanjam svoje vrijeme porodici (muž, sinovi, rodbina) i prijateljima, Bosanskoj Sumejji, u kojoj radim od početka izlaženja, i, konačno, sebi malo više nego ranije (učim ono što prije nisam stizala, čitam puno i polahko i malo više nadgledam svoje zdravlje). Radim i kao lektor, kao promotor, recenzent, na scenarijima i režiji raznih kulturnih manifestacija a to, zapravo, traje već godinama .

Bosanska Sumejja dijeli sa Bošnjakinjama svjetonazor, islamske norme u životu

Kako je nastala Bosanska Sumejja, kakva je koncepcija Magazina i koliko je, kao takva, prihvaćena kod čitalaca?
Meliha Terzić: Naš Magazin je nastao po uzoru  na Sumejju koja je neko vrijeme izlazila u Sarajevu pa se ugasila. Preuzeta je ideja, a izgrađena nova koncepcija u Bosanskoj Sumejji. Htjeli smo da Bošnjakinja ima svoj časopis koji će joj govoriti na teme i na način koji njoj odgovara, koji poštuje i dijeli s njom njen svjetonazor, njene islamske norme u životu, pomaže joj da se duhovno bogati  pa da lakše i u vlastitom životu, u porodici i u društvu, traži i zauzme odgovarajuće mjesto. Podrška čitalaca nije izostala i to što kao odjek dopire do nas jako je ohrabrujuće podsticajno.

Imajući na umu prilično tešku materijalnu situaciju u BiH  i, nažalost, u prosjeku nedovoljnu sklonost Bošnjaka  čitanju, kako izlazite nakraj s finansijama?

Meliha Terzić: Jedan od naših ciljeva je i to da pridobijamo ljude za čitanje i želimo vjerovati da je to ostvarivo. Imam običaj posve iskreno reći u neposrednom kontaktu s ljudima, postojećim i potencijalnim čitaocima, da sam ja prvi čitalac Bosanske Sumejjje dok je još u rukopisu i da me neobično obraduju dobri prilozi kad mi u pripremi časopisa dođu na sto, te da odmah iz toga nešto učim odnosno usvajam.
Kad smo pokrenule časopis, iza nas niko nije stao kao finansijer. Samofinansiranjem, međutim, ne možemo pokrivati troškove, sa štampom novog broja čekati na nesigurnu naplatu, a i to štampanje je skupo. Zato stalno imamo taj problem kao neugodni pritisak. Ali, hvala Bogu, postoje neki prijatelji Sumejje koji intervenišu kad je neophodno, a i povremene donacije koje pomažu da opstanemo. Ali, da podvučem: Uz Božiju pomoć, nama koji radimo ne presušuje volja  i osjećaj privrženosti Bosanskoj Sumejji i to je, vjerujem, najznačajnije.

Bošnjake će interesirati u kojem tiražu štampate Sumejju, dokle časopis dospijeva i ko su glavni saradnici?
Meliha Terzić: Sumejja je krenula sa skromnim tiražom, ali je brzo povećavan i bio je izašao na sedam hiljada primjeraka, ali sad mislimo da je realniji tiraž od pet hiljada i dosta dugo ga se držimo.
Šaljemo svoj Magazin u više naših sredina i u inostranstvo, ali još nismo zaokružili plan distribucije i nismo se dovoljno promovirali i reklamirali. Naši ljudi u nordijskim zemljama i nekim našim džematima u Njemačkoj su pretplatnici u solidnom broju, a doprli smo i do Amerike. Glavne saradnike, kao stručnjake iz raznih oblasti, nalazimo već u Tuzli, gdje izlazimo, a imamo ih, kao i dopisnih članova Redakcije u Sarajevu i drugdje.

Naša dva časopisa su jedan drugom svojevrsna dopuna

Iako su koncepcije naših časopisa dosta različite, ipak nam je zajednički cilj, a to je afirmiranje naše tradicije, kulture i islamske duhovnosti. Kako možemo, u interesu efikasnijeg ostvarivanja našeg cilja, uspostaviti prisniju saradnju?
Meliha Terzić: Pošto mi želimo Bošnjakinji otvarati oči u smislu približavanja svojoj vjerskoj i kulturnoj tradiciji da bi spoznala svu ljepotu i radost i sigurnost života u islamu, a znajući da je dugo trajao period otuđivanja, imamo u vidu više onu ženu koja treba tek da se uvede nekim znanjima da bi joj slijedeća etapa u bogaćenju, prije svega duhovnog, života bila da posegne za Novim horizontima i da se tu upusti dublje u ozbiljne islamske teme. Tako mi kao da je pripremamo za Nove horizonte, a u Sumejji govorimo o islamskom životu  na nivou praktične svakodnevice. Kod Vas je lepeza islamskih tema puno šira, ulazite u njihove suštine, pa iako je to posve razgovijetno i prijemčivo, prenosite čitaocima duboku filozofiju islama, a mi, pomalo u ženskom maniru, krećemo od uspavanke za djecu, da se simbolično izrazim, preko raznih situacija prilikom njihovog odrastanja u kući i u školi, brinući i za njihovo fizičko zdravlje koliko i za duhovnu kondiciju, obraćamo se ženi s raznim praktičnim savjetima u vezi s tim kako da od stana ili porodične kuće uspješno pravi toplo gnijezdo a da u njemu i ona bude zadovoljna, dobro organizirana u svim svojim ulogama. Tako su, možda, naša dva časopisa jedan drugom svojevrsna dopuna iz broja u broj i mislim da je to dobro.
O raznim vidovima saradnje bismo zaista mogli razmišljati i dogovarati se. Nama u Sumejji bi to puno značilo.

Prilikom zajedničke promocije Sumejje i Novih horizonata u Kalesiji, od Vas i Vaših bližih saradnica dobili smo sve same pohvale. Šta možete kazati o Novim horizontima?
Meliha Terzić: Da, u Kalesiji kao da smo spontano započeli saradnju i bilo je, ustvari, hvala Bogu, u našem razgovoru razmjene komplimenata. Bio nam je vrlo prijatan susret s Vama, osvojili ste nas svojom srdačnošću, a onda i živom riječju tokom promocije, pa smo ustanovile da je Vas lijepo i čitati i slušati. Nadam se da ćemo opet slično zajedno upriličiti susret sa svojim čitaocima.
Neminovno se neka Vaša pitanja i neki moji odgovori međusobno dodiruju i dopunjavaju, i tako sam već o  Novim horizontima  nešto rekla.  Ali, sa zadovoljstvom da dodam: Ovaj časopis ispunjava našu veliku potrebu za ovakvim sadržajima a pisan je tako da zaista ne zastarijeva. To su zbornici finih tema i sadržajnih tekstova na koje se vrijedi vraćati. Moje prijateljice i ja kad polazimo na odmor (mi imamo svakog ljeta i jedan odmor «u ženskom džematu»), nosimo Nove horizonte za novo iščitavanje i razgovor u vezi s tim. Razne Vaše teme, i iz starijih brojeva, npr.ljubav-svi aspekti,  tema rad, opet razni aspekti,  Vaši odgovori na pitanja čitalaca, urednikove besjede, vijesti koje nam prenosite iz islamskog svijeta, muslimanske sudbine, tekstovi u kojima, za razliku od nas jer mi toga nemamo, pravite ozbiljne i zanimljive analize političkih pitanja i toliko toga još vezuje nas za ovaj časopis.
Primjećujemo da su Novi horizonti sve uređeniji (obradovalo nas je kad ste krenuli u boji). Hvala Bogu da ovo imamo.

Bošnjaci jezičkom nesigurnošću otkrivaju tešku prošlost u kojoj su bili obezvređivani, ćuškani ustranu, ušutkivani...

S obzirom na to da ste profesorica jezika, recite nam nešto o stanju našeg jezika u svakodnevnom životu, medijima...
Meliha Terzić: Voljela bih da je situacija mnogo, mnogo bolja. Mislim da se nismo uopće dovoljno snašli u novoj situaciji kad je naš jezik konačno vratio svoje ime i dobio šansu za jedan legalan život i razvoj. Jezik je, kako reče jedan naš alim, neodvojiv od čovjeka kao što je neodvojiv krvotok i mozak, srce i nervi, ni u snu nas ne napušta, na jeziku se i sami sa sobom sporazumijevamo, i posežemo za riječju u vezi sa svim što želimo  drugima prenijeti na bilo koji način, a mi prilično zamuckujemo i spotičemo se kad progovorimo; nemamo ni stručnjaka za jezik dovoljno pa nam je jezička norma nedovršena, a i nismo skloni da je poštujemo. U medijima je nered i u tom neredu ponekad malo, vrlo malo, lijepog bosanskog jezika. Nema popularnih jezičkih tema. Uzeo je maha «šund biznis» u medijima i svuda oko nas a njegov jezik je beskrajno siromašan, iskrivljen, pa čak i vulgaran. Našoj djeci bi trebalo objasniti šta znači to kad kažemo da je naš jezik naša zvučna domovina (ali, tugo naša, njima treba objasniti i šta je uistinu domovina). Uhvatim sebe kako doslovno pozavidim, uzdahnem, slušajući  kad u medijima, ali i obični ljudi s ulice, u nekim kulturnim sredinama govore lahko i lijepo, ne posežu za poštapalicama, govore prirodno, bez treme. Sigurna sam da Bošnjaci jezičkom nesigurnošću otkrivaju svoje komplekse, svoju ukupnu nametnutu, sistematski odnjegovanu sa strane, inferiornost, tešku prošlost u kojoj su bili obezvređivani, ćuškani ustranu, ušutkivani, (uništavani!), kad je sve bosansko i bošnjačko i muslimansko bilo potcijenjeno i odgurnuto, nemoderno, provincijalno, dobra podloga za vic i podlu aluziju na (nevrijedno!?) orijentalno naslijeđe.

Vaš posljednji radni angažman bio je u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Kakva iskustva nosite iz rada s mladima? Koliko ste mogli uticati na to da se neko od učenika odluči za studij jezika i književnosti, žurnalistike ili srodnih fakulteta?
Meliha Terzić: U mojoj Medresi sad ima petnaestak mojih bivših učenika koji nose dnevnik, predaju. Među njima su dva profesora engleskog jezika, jedan profesor arapskog jezika  i jedna profesorica bosanskog jezika. Neki moji učenici su završili žurnalistiku, a neki je studiraju (ima ih i u Redakciji Bosanske Sumejje ). S njima sam radila u sekciji kojoj smo dali ime Sekcija lijepog bosanskog jezika. Bilo je puno nadaranih litararaca, onih koje ste uvijek mogli vidjeti s knjigom, dobili smo dosta lijepih nagrada na raznim konkursima, jednom i prvu nagradu na Festivalu stvaralaštva učenika srednjih škola Tuzlanskog kantona, objavili smo knjige učenika autora, pripremili puno lijepih prigodnih programa, akademija i slično. U tome sam učestvovala intenzivno.

Kako djecu i mlade motivirati na čitanje?
Meliha Terzić: U vrijeme kad sam kao djevojčica i poslije kao gimnazijalka «gutala» knjige, postajala onaj «fini ovisnik» koji je nesretan kada nema nijednu dobru, željenu knjigu u rukama i bar jednu još takvu koja ga čeka, bilo je u mom gradu Tuzli lijepih literarnih takmičenja koje je organizovala Gradska biblioteka, škole, pa čak i razne firme (tako sam ja kao djevojčica na jednom konkursu kad je Tuzlanska pošta slavila svoj jubilej, dobila krasan ručni sat, moj prvi, najdraži). Danas, pored toliko novih mogućnosti, nema dovoljno dobrih i originalnih  popularizacija knjige i čitanja.
Jedna akcija tuzlanskog Udruženja muslimanki Sumejja, iz nedavne prošlosti, jako mi je draga, učestvovala sam u njoj.  Strani donator je obezbijedio «Bibliobus» sa solidnim brojem knjiga za djecu i odrasle koji je obilazio puno malih mjesta u tuzlanskom kraju i to je dosta dugo trajalo. Kao da sad vidim kako ljudi, djeca čuče kraj druma i čekaju nas, a onda staju u red, biraju naslove...
A danas, ta moćna televizija, šta bi sve mogla uraditi! I svaki neboder bi, svaka mahalica, kad ne bismo imali prečeg posla, mogao nešto poduzeti da se djeca okupe oko knjiga. Sjetite se kako je bilo dok je trajao rat. Gdje je taj entuzijazam danas?
Poznati ste kao vrli stilista. Zaista mnogo pažnje posvećujete svakoj stranici pa, dok lektorišete Sumejju ili neku knjigu, po nekoliko puta se vraćate na isti sadržaj da ga, kako Vi kažete, «dotegnete». Da se primijetiti da volite to što radite. Upravo zbog toga ste toliko posvećeni poslu. Bez imalo kurtoazije, malo je takvih lektora. S obzirom na to da ste sada u penziji i imate više vremena, šta mislite o ideji da pripremate kurseve za lektore, kako biste to Vaše izuzetno bogato iskustvo i znanje prenijeli i na mlađe?
Ili, eventualno, da, s obzirom na Vašu rječitost, držite časove besjedništva-zaista su potrebni ne samo mladima nego i našim javnim ličnostima?
Meliha Terzić: Hvala na podršci. Što se tiče ideje o kursevima, ona je dobra, ali što se mene tiče, već puno radim pa ne mogu da se zamislim u još nečemu tako ozbiljnom.
Osim u Sumejji, sigurno ste još negdje objavljivali svoje radove. Planirate li možda da u skorije vrijeme izdate knjigu?
Meliha Terzić: Vremenom sam se spontano opredijelila za jednu vrstu vlastite specijalizacije. Ja sam, naime, popularizator književnih dijela i autora za koje sam se kao aktivni čitalac vezala. Vrlo često sam bila promotor više ili manje poznatih knjiga proze i poezije. Rado sam promovirala i književne prvjence, ali samo onda kad sam bila uvjerena da zaista vrijede. Pisala sam predgovore i za neka izdanja školskih lektira (iz Izdavačke kuće «Svjetlost» u Sarajevu naručivano između ostalog). Imam dosta svojih tekstova, svuda rasutih. Odavno znam da bih to mogla sabrati u knjigu. Ali, nemam još vremena za nju. Još promoviram druge, pa i uživam i umaram se na taj način. Ako Bog da, kad se penzionišem i u Bosanskoj Sumejji, kad me prestanu tražiti za promocije i recenzije oni vredniji od mene koji su napisali dobre knjige, možda ja saberem svoje «krpice» između dvije korice, ako se u međuvremenu ne predomislim zbog bojazni da to možda i nije vrijedno naknadnog truda.