Šta za nas znači učenje? Proteklo stoljeće je obilježeno prelaskom iz industrijskog u informativno-edukativno društvo. Sposobnost da se stekne, asimilira i ispravno primijeni efektivno znanje je ključni korak ka uspjehu u vremenu u kojem živimo, ali i u onom koje tek dolazi.

Izgradnja i procjena našeg identiteta neće ovisiti samo o stečenim kvalifikacijama, nego na prvom mjestu o našem unikatnom potencijalu i volji koji su rezultat vječnog procesa učenja i traženja svoje uloge u dinamici modernog društva.

 

Učenje ne znači dobro radno mjesto i veliku zaradu, nego otkrivanje našeg punog potencijala, bogatstva vidika, te ljepote zapažanja i analiziranja onoga što nas okružuje. Mudri ljudi su rekli da uspjeh u životu ovisi o ispravnoj procjeni sebe i drugih. Učenje nas čini zanimljivijim, ostavlja trag svježine na našim licima, daje bistrinu oku, daje energičnost pokretima i izoštrava svijest o svakom dijelu svoga tijela. Ako bismo ovakvu osobu poredili s jednom od vodenih površina onda bi to bio okean sa svojim dubinama, prostranstvima i vječitom tajnovitošću koja ne da mira naučnicima, moreplovcima, umjetnicima, a u isto vrijeme daje smiraj onima koji ga traže i trebaju. Na nama je da odlučimo koja ćemo vodena površina biti mi i naša djeca, naše buduće generacije. Da li će to biti zdrava svježina okeana ili ustajalost bare !?

Faktori koji utječu na učenje

Niko od nas ne uči u potpunoj izolaciji. Postoji čitav jedan spektar faktora koji pomažu ili odmažu u vječnom procesu učenja. Neki od tih faktora su u nama, kao što su, naprimjer, motivacija, volja ili način na koji razmišljamo, a drugi su oni koji dolaze izvana kao što su prilike i mogućnosti koje nam pružaju društvo, politika i ekonomija, a posebno one prilike koje pružaju roditelji/odgajatelji i nastavnici jer ostavljaju najjači i najdublji utjecaj na djecu. Porodica i škola oblikuju navike i stavove prema učenju na način da im objasne ili praktično pokažu koliko je učenje i razvijanje unikatnog potencijala bitno. Pod ovim se podrazumijeva :

da podstiču prirodnu radoznalost djeteta
da ga/je ohrabre da postavlja pitanja
da daju kvalitetne i odgovore srazmjerne dobi
da im omoguće ambijent u kojem mogu pokazati svoje istraživačke sposobnosti (ovdje nema mjesta maminom češkom kristalu ili babinim uredno okrečenim zidovima)
da ih upoznaju s mogućnostima da prošire svoje znanje (kulturno-informativni centri, centri za jezike, informatiku, multimedijalna sredstva, vještine komunikacije, putovanja, sport i sl.)
da održe kontinuitet aktivnosti i da budu pozitivan model
Kad govorimo o mogućnostima proširivanja znanja, onda ne možemo da zaobiđemo jedinstvenu i prirodnu situaciju kreiranja dramatične igre ili kako to djeca nazivaju «k`o fole ili kobajagi» tj, ono što nije stvarno, ali nas uči stvarnosti tako što realno pokreće um i emocije, ostavlja osjećaj stečenog iskustva i prostor za donošenje odluka i zaključaka. Igra je najmoćnije sredstvo učenja za djecu i treba ga maksimalno koristiti. Na listi briljantnih umova koji su prepoznali i studirali igru kao izvor ljudskog uspjeha i razvoja stoje, pored ostalih, Aristotel, Rousseau, Freud, Piaget, Einstein, Bertrand Russell i mnogi drugi.

Dramatična igra je u isto vrijeme unutrašnji i vanjski podsticaj. Stimulira i motivira dječiji um. Ovakav pristup znanju i učenju nije samo nešto što djeca spontano otkriju u avliji nego nešto što se, također, treba ciljano odigrati u kući i u školi, kad roditelji i nastavnici osmisle igru, podijele uloge, prate razvoj radnje i nakon toga razgovoraju s djecom o tome kako su se osjećali u zadatim ulogama, te shodno ishodu igre savjetuju i usmjeravaju. Kroz igru djeca uče da se užive i da istraže sve moguće životne uloge koje ih čekaju u budućnosti ili one koje su se desile u prošlosti i šalju kroz vrijeme poruke i pouke. Igra je stanje u kojem mogu i trebaju da uživaju i djeca i odrasli i da se prepuste mašti i kreativnosti. Imala sam priliku da se uvjerim u snagu i utjecaj igre na kreativnost uma kad su jedan sedmogodišnji dječak i njegov babo počeli da nabrajaju šta sve vide u roli kuhinjskog papira, pa se ona pretvorila u : teleskop, hot dog, nos od Pinokia kad bi lagao, gigantskog crva, rog, svijeću, francuski hljeb, bazuku, moderni volan, slamku za diva, krivi toranj u Pizi, diplomu, antenu za prisluškivanje zvukova koji se inače ne bi mogli čuti... zamislite u kojim sve životnim pričama možemo da upotrijebimo ove predmete!

Kako motivirati djecu da uče?

Motivacija je dio ljudske psihe koji se opisuje kao želja za ostvarenjem cilja/vizije i koji ovisi od intenziteta i oblika ponašanja. Sama definicija nam daje jednostavno riješenje kompleksne pojave, a to je imati cilj, imati viziju i uskladiti ponašanje na putu do istog. Dijete ili odrasla kad zna šta želi da ostvari puno lakše će usvojiti potrebno znanje na putu do ostvarenja tog cilja. Ne samo da će biti otvoreno za utjecaj, nego će i samo istraživati mogućnosti i vještine. Kineska poslovica kaže «put od hiljadu milja počinje prvim korakom», tako i vječni proces učenja ide korak po korak, tj. jedan po jedan cilj.

Ako u kuću ulazimo na vrata, onda u ljudsko biće ulazimo kroz njegovo srce, što je sinonim za emocije, pa tako i do motivacije (glavnog ljudskog pokretača) ulazimo putem emocija. Kako? Da li da nasilu provalimo vrata i dovedemo u stanje napetosti ukućane ili da pokucamo? Tražimo dozvolu? Biramo vrijeme ? Biramo poklon ? Lijepo se obučemo? Namirišemo? Nabacimo osmijeh na lice? Biramo lijepe riječi?  Upravo tako! Kao što vršimo pripreme da se pri posjeti drugih bliskih pokažemo u najboljem svjetlu, tako trebamo izvršiti pripreme kad želimo da pokrenemo emocije naše djece, podstaknemo ih da razmišljaju i probudimo uspavani motiv. Model oponašanja (roditelj, nastavnik) treba ostaviti pozitivnu sliku o sebi u svakom pogledu, u načinu da privuče pažnju djeteta, da ga nasmije, da ga oraspoloži, da ga zadivi svojim znanjem i razmišljanjem, idejama, planovima, ukratko stilom življenja. Također je bitan ambijent u kojem se stiče znanje, takav prostor treba da odiše detaljima koji govore o ljepoti znanja, jer ono i jeste najveći izvor užitka za ljudski mozak. Majka koja sjedi ispred TV-a s cigaretom u ruci i gleda brazilske sapunice dovikujući sinu da treba da se prihvati knjige, jer je škola najpreča u životu, ne ostavlja sliku ljepote i mirisa okeana, već ustajale bare koja i nije baš neko mjesto za inspiraciju i produhovljenost.

Jedan devetogodišnji dječak je napisao kratak i upečatljiv pismeni rad koji je naslovio sa «Moj mozak», a koji ostavljam čitateljima za razmišljanje :
"Sve ide otprilike ovako – ako opljačkaš banku i to opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, i opet uradiš, ti ćeš misliti da je pljačkanje banke dobra stvar."

Ponavljanje i ustrajnost su temelj svakog oblika učenja... i čine čuda, kao što vidimo iz primjera pljačkanja banke.