Obitelj je primarna društvena grupa i od fundamentalnog je značaja za normalan život, rad i razvoj njenih članova. Svojom unutarnjom organizacijom, načinom života, odnosima, pruža zaštitu, odgoj i pripremu za život njenih članova.

U obitelji u kojoj su roditelji aktivni i gdje autoritet prirodno proizilazi iz njihovog života i rada, gdje roditelji poklanjaju stalnu pažnju životu svoje djece, njihovim prvim društvenim kretanjima, gdje postoji disciplina, naređivanje i kontrola, u takvoj se obitelji uvijek pravilno organizuje odgoj.

POJMOVNO ODREĐENJE OBITELJSKOG ODGOJA

Obitelj je prva društvena zajednica koja najodlučnije usmjerava rast mlade ličnosti, a obiteljskom odgoju pripada važna zadaća da čovjeka učini humanim, plemenitim, pravednim i moralno savršenim. Obitelj treba djeci da prenese vjerske, kulturne i društvene vrijednosti u vremenu kad su djeca najbolje usklađena da ih prime.
Obiteljski odgoj ima za cilj primjeniti poznati hadis Muhameda – alejhisselama koji glasi: „Sa smrću čovjeka prestaju mu i djela, osim u tri slučaja:
1. od jednog općekorisnog dobra (put, most, džamija);
2. od nauke kojom se drugi koriste (pisana djela ili generacije koje je taj čovjek poučio);
3. te od dobrog i lijepo odgojenog djeteta, koje će moliti Allaha dž.š. za sreću i spas svog roditelja» («Izbor Poslanikovih hadisa», odabrao i preveo Jakub Memić, Sarajevo, 1985. g., str. 102).
Djeca se trebaju odgajati sistematski i to je jako važno za ostvarivanje vrednota, a porodični odgoj ima vrednote Istine, Pravde, Dobrote, Ljepote, Svetosti... Dakle, određen je vrednotama koje nečemu služe. Uspjeh u odgoju čovjeka rješava se u mladim godinama, do pete godine života, kako je pisao poznati pedagog Makarenko. Kakav će biti čovjek, kakve će vrijednosti nositi sa sobom, zavisi posebno od toga kakvim ga roditelji učine do njegove pete godine života. Ako roditelji do pete godine ne odgajaju dijete kako treba i ne prenose na njega higijenske, društvene, kulturne, moralne i vjerske manire, onda će kasnije morati dijete preodgajati.
Na prvi trenutak možete pomisliti: Pa šta dijete može doživjeti do pete godine života? jer  roditeljima se čini da sve ide dobro. A u desetoj, jedanaestoj godini sve iznenada pođe na gore i roditelji se pitaju ko je iskvario dijete, a sami su odgovorni za njegov odgoj od prve do pete godine.
U porodici, glavni odgajatelji svoje djece su roditelji. Porodični sistem je jako dinamičan, te razne situacije u porodici mogu da utiču na pozitivno i negativno ponašanje djeteta. Uzajamnim odnosima između djece i roditelja stvara se dinamika u porodici, kroz koju se uče prva pravila ponašanja, jačaju i razvijaju ego procesi, stiču navike, internacionaliziraju vrijednosti i ideali, vrši proces identifikacije.
Dobra i ugodna, intimna i topla atmosfera u obitelji, sigurnost koju pružaju zdravi interpersonalni odnosi, prvi su preduvjet uspješnog razvitka osobnosti i značaja djece i omladine. Obitelj udara temelje cjelokupnoj ličnosti djeteta, što ostvarivanjem fizičkog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja. Obitelj daje ono što je bitno i od čega kasnije škola i ostale društvene institucije polaze i na čemu grade odgojni uticaj na dijete.
Osim toga, obiteljski odgoj ima naročit značaj i za emotivni razvoj ličnosti, jer se u obitelji stvaraju prve emotivne veze i od tih prvih emotivnih veza u velikoj mjeri će zavisiti kasniji emocionalni razvoj i uravnoteženost jedne ličnosti.



USLOVI OBITELJSKE SREDINE KOJI UTIČU NA PONAŠANJE UČENIKA

-    Emotivna klima

Emotivna klima i način ponašanja roditelja prema djeci utiču na socijalno ponašanje djeteta. Djeca koja su odgojena u pogodnoj emocionalnoj atmosferi, gdje je zastupljen demokratski način odgajanja pokazuju aktivno i otvoreno socijalno ponašanje. Takva djeca zauzimaju povoljan status u društvu i gotovo nikada nisu inferiorna. S druge strane, djeca koja nemaju dovoljno roditeljske topline najčešće su neaktivna i povučena u socijalnim odnosima. Roditeljska ljubav ulijeva djetetu sigurnost, koja je nužna za uspostavljanje odnosa sa drugim ljudima, a i za formiranje karaktera.

-    Veličina obitelji

Život i položaj u velikoj obitelji razlikuje se od života i položaja djeteta u maloj obitelji naročito u obitelji gdje je dijete jedinče.
U velikoj obitelji veći se značaj pridaje grupi nego pojedincu, što pozitivno djeluje na ponašanje djeteta u budućnosti u školi i razvija osjećaj sigurnosti.

-    Razgovor roditelja sa djecom

Razgovor roditelja sa djecom je od izuzetne važnosti za ponašanje djeteta. Dijete već prve riječi upućuje s ciljem da zadovolji vitalne potrebe svog organizma. Vrijeme koje roditelji provode u razgovorima sa djecom može da bude od velike koristi u smislu da djeci prenesu vjerske kulturne i društvene vrijednosti.

-    Dobro organizovna obitelj

Dobro organizovana obitelj je obitelj u kojoj svaki član ima svoje dužnosti i prava, a takva obitelj pozitivno djeluje na ponašanje djeteta u školi i njegovo sudjelovanje u grupi. Dijete već odmalena treba privikavati na sitne dužnosti za koje treba i da odgovara. Osjećaj dužnosti je od neobične vrijednosti i za odgoj karaktera. Dijete od malih nogu treba priviknuti na poštovanje i ljubav prema radu. Od ranih dana dijete treba podučiti i stvoriti u njemu čvrste navike da se u obitelji i društvu pristojno vlada, da drži do sebe, do svoje časti, ponosa i dostojanstva.

-    Ličnost roditelja

Ličnost roditelja podrazumijeva dinamičan skup svojstava, stavova i ponašanja roditelja prema djeci. Roditelji i pored prirodne ljubavi prema djeci pokazuju različite stavove i ponašanje u odnosu s djecom, što zavisi od njihovog temperamenta, pogleda na život i brak, ali i njihove pripremljenosti za obiteljski život. Ako su roditelji nervozne i psihotične ličnosti, postoji velika vjervatnoća da će i dijete patiti od poremećaja u ponašanju. Etički pogledi, kao sastavni dio ličnosti roditelja, djeluju na dječije prihvatanje društvenih normi. Oni prenose na dijete osnovne kulturne i društvene vrijednosti.


NAGRAĐIVANJE I KAŽNJAVANJE U OBITELJI

Temeljno obilježje obiteljskog odgoja, a i dječije potrebe je roditeljski autoritet. Obitelj nauči dijete podređivati autoritetu roditelja, a time ujedno i priznavati autoritet, uopće. Roditeljski autoritet je snaga koju su roditelji prikupili ranije u sopstvenom ličnom i društvenom životu. Dijete se mora navikavati na društvo najrazličitijih ljudi. Kod djeteta treba odgajati otpor prema lošim stvarima. A to se može postići ako roditelji uživaju autoritet, ako postoji disciplina i ako roditelji koriste metode nagrade i kazne.
Obitelji nisu uvijek sastavljene iz jednakih «komponenata». Nekada je majka blaža, a otac strožiji i obrnuto, pa zato u obitelji moraju postojati dvije instance, niža i viša. Ako majka poklanja više pažnje djeci, onda otac mora biti „u rezervi“ i povodom sitnijih konflikata, otac treba da rijetko razgovara sa djecom. Razgovor u „u višoj instanci“ mora imati izgled malog „skandala“. Kada je dijete manje zgriješilo, bolje da se otac ne miješa, majka će to sama raspraviti. A kada je dijete „pretjeralo“ onda se može pozvati otac u pomoć. Metode nagrade i kazne su veoma potrebne, jer za uspjeh u odgoju pedagoški je opravdano koristiti se nagradom i kaznom ali smišljeno, kvalitetni i odmjereno.

-    Kažnjavanje

Glavni princip kada je u pitanju metoda kažnjavanja jeste znati naći mjeru. U odgoju se roditelji mogu koristiti kažnjavanjem, ali kaznu kao odgojno sredstvo treba primjenjivati što rjeđe i kada ne pomažu druga sredstva sprečavanja. Kazna se pojavljuje kao naravna posljedica loših postupaka. Ona upozorava dijete da je postupalo kako ne valja i da takve postupke treba kazniti. Kada se roditelji moraju poslužiti kaznom kao odgojnim sredstvom, ona ne smije biti sredstvo ponižavanja, ne smije vrijeđati djetetovo dostojanstvo, ne smije ga ismijavati niti zlostavlajti. Kazna treba sadržavati osudu loših postupaka, ali i nadu u mogućnost popravka. Tako primjenjena kazna djeluje pozitivno, a preduvjet je da bude adekvatna prijestupu, razumljiva djetetu i vrlo pravedna. Važno je da kazna djeluje, a njezino djelovanje više ovisi o autoritetu osobe koja kažnjava nego o intenzitetu kazne. Kazna treba da je i u skladu s određenim okolnostima, a treba uzeti u obzir i individualne razlike. Na neko će dijete djelovati i strogi pogled, a za neko drugo nije dovoljna ni mnogo stroža opomena. Ponovljeni prijestup zaslužuje nešto strožu kaznu. Kazna djeluje jače što se rjeđe primjenjuje.
Kazne mogu biti vrlo različite. Dijete se može kazniti i promjenom ponašanja prema njemu, isključenjem iz igre, oduzimanjem predmeta s kojima se igra i narušava red, uskraćivanjem nečega što dijete voli, ali to ne smije biti nešto što mu je prijeko potrebno za život i razvoj.
Upozoravanje djeteta može biti jako korisno odgojno sredstvo. Upozorenjem podsjećamo dijete na to šta treba činiti, šta je njegova dužnost, ali i na to šta ne smije činiti. Najčešće se primjenjuje riječima, pogledom, mimikom, pokretom ruke, glave i slično. Može se primijeniti kao opomena, primjedba, prijetnja.

-    Nagrađivanje

Kad dijete učini nešto dobro, primjerno se ponaša, kada se zalaže, prihvata i izvršava svoje obaveze, treba mu odati priznanje. To je potrebno svakom čovjeku, pa i djetetu. Može se iskazati u obliku odobravanja, pozitivnog vrednovanja, podržavanja. Priznavanje razvija samosvjest i povjerenje u sebe te potiče na daljnje zalaganje.
Pohvala se također može smatrati kao izvjestan vid nagrade. Njome se odobrava postupak, izriče povjerenje ili priznanje za dobre rezultate rada. Pohvala upozorava na pozitivne oblike, sposobnosti i mogućnost, jača volju za radom, podiže radni polet, razvija samosvjest, potiče buduće zalaganje. Ako su roditelji dosljedni u tome da za dobre činove izriču priznanja i pohvala, dijete će shvatiti da dobra djela imaju ugodne posljedice.
Novčane nagrade i velike materijalne vrijednosti treba izbjegavati jer potiču na djelatnost iz koristoljublja. Ona donosi ne samo duhovno zadovoljstvo i roditeljevo priznanje nego i materijalnu vrijednost. Roditelj mora nastojati da ova nagrada ne postane sama sebi svrhom. Umjesto novčanih i materijalnih nagrada bolje je da roditelji daju djeci podsticaj zdravog roditeljskog nadzora. Zdrav roditeljski nadzor podrazumijeva izgrađivanje dječijeg samopoštovanja, težnje ka pozitivnoj komunikaciji, davanje bezuvjetne ljubavi. Izravna roditeljska pažnja najveća je nagrada koju roditelj može dati, a dijete primiti. Roditelj može nagraditi dijete igračkom, čokoladom, ali može i posebnim zauzimanjem za dijete, zagrljajem, zajedničkom šetnjom i razgovorom, odlaskom na izlet. Dječiju poslušnost ne treba kupovati. Dužnost djece je da sudjeluju u svim obiteljskim poslovima.



-    Skladna primjena nagrade i kazne

Potrebno je upotrebljavati različite metode i postupke, jer su i odgojne zadaće brojne i raznovrsne. Sa tog stajališta, najbolja je skladna primjena nagrade i kazne. Naći pravu mjeru između nagrade i kazne znači riješiti problem odgoja. Davati djeci podršku, nagrađivati ih kažnjavati sve mora biti usklađeno tokom dječijeg rasta. Temeljni cilj roditeljskog angažiranja je postati prijatelj svog djeteta, ali samo u skladu s njegovom sposobnošću da u tome razumije i odgovornost. Neki roditelji čine greške iz želje da postanu prijatelj svom šestogodišnjaku. Roditelji trebaju biti pažljivi kada je u pitanju podrazumijevanje pojma prijatelj. Ovdje se ne odnosimo prema djetetu kao prema odrasloj osobi, nego ga kažnjavamo i nagrađujemo. U ovoj dobi dijete treba roditelja, a ne prijatelja.
Mnoga istraživanja su pokazala da su djeca koja su često kažnjavana od svojih roditelja, u društvu s drugima i sami primjenjivali kaznu. Danas sve više preovladava mišljenje da se fizičko kažnjavanje djece treba potpuno izbaciti iz prakse. Daleko je bolje za dalji dječiji razvoj, pozitivno ponašanje u školi, dobar školski uspjeh, dati težište nekim drugim blažim oblicima sprečavanja.
Djecu je poželjno podsticati, ali kako su istraživanja pokazala, tamo gdje se dijete podstiče kroz materijalne oblike stimulacije, onda dijete u takvoj sredini postaje egoistično. Za dobar uspjeh i ponašanje učenika u školi, roditelji trebaju nagradu i kaznu koristiti smišljeno, kvalitetno i odmjereno, te između roditelja i djece treba postojati distanca.
Ako dijete od tri godine u roditelju gleda neko više biće koje za njega znači autoritet, ono će sa velikim povjerenjem slušati svaku njegovu riječ. A ako dijete smatra da između roditelja i djeteta nema nikakve razlike ono će provjeravati svaku riječ roditelja. Osjećaj za mjeru između nagrade i kazne roditelji prema svojoj djeci moraju sačuvati. Razum mora biti stalan regulator obiteljskog odgoja, inače će se pod uticajem najboljih roditeljskih pobuda formirati najgore crte karaktera i ponašanje u školi i loš školski uspjeh.
Anketom koju sam provela u O.Š. „Mak Dizdar“ u Zenici 2002. godine, a koja je bila namijenjena i djeci i roditeljima, vezano za nagrađivanje i kažnjavanje u obitelji, došla sam do saznanja da u porodicama gdje se skladno primjenjuje nagrada i kazna, ponašanje djetata u školi je pozitivno kao i njegov školski uspjeh. Ono što su i mnoga istraživanja pokazala jeste da dijete koje se previše nagrađuje postaje egoista i snob, a ako se dijete fizički kažnjava, postaje agresivno i destruktivno. Roditelji čija su djeca postizala dobar uspjeh u školi i čije je ponašanje bilo veoma prilagođeno, na pitanje koja je najveća vrijednost koju bi željeli da razviju kod svoje djece, odgovorili su da je to osjećaj sigurnosti, iskrenosti, ljubavi i razumijevanja.
Na pitanje kako nagrađuju dijete većina je odgovorila da nagrada nije samo nužno materijalne naravi. Što se tiče kažnjavanja ona se bazirala na sitnim zabranama (omiljena emisija, izlazak i sl.) i oni veoma rijetko kažnjavaju djecu.
Kvalitetno, odmjereno, smišljeno i pedagoški opravdano i utemeljeno nagrađivanje i kažnjavanje u obiteljskom odgoju uvjet su za dobro prilagođeno dijete u školi i njegov dobar školski uspjeh. Da bi se dijete učilo pozitivnom ponašanju u školi i uspješnoj socijalizaciji, od malih nogu treba učiti da se sa roditeljima o svemu dogovara i da sa roditeljima o svemu razgovara. Ako se dijete uči da uvažava tuđe mišljenje, ono se uči pozitivnom ponašanju u grupi. Ako se dijete uči i navikava na tačnost, na utvrđene granice ponašanja, na utvrđen režim sna, tačno vrijeme obroka, na urednost, na disciplinu u obitelji, ono se uči za dobar uspjeh u školi, uči se da ima radne navike.
U razmatranju savremene obiteljske odgojne prakse, savremena pedagogija ističe kao fundamentalno da su sređene porodične prilike i roditeljska ljubav prema djetetu vrlo važan činilac od kojeg u mnogo čemu zavisi društveno zdravlje djeteta i na čemu se bazira osjećanje sigurnosti i spokojstva, koje je kod malog djeteta jedno od njegovih prvih i snažnih socijalnih potreba. A osjećanje sigurnosti kod malog djeteta, nužno je potrebno za razvoj dječijeg karaktera, kako bi ono uspješno razvijalo svoj stav prema sebi, u obliku samosvjesti, hrabrosti i ponosa kako bi uspostavilo zdrav odnos prema drugim ljudima i prema okolini uopće. Pretpostavka za zdrav i prirodan razvoj mlada čovjeka je u prvom redu sređen i staložen obiteljski život.
Ovo sve opet upućuje na hadis sličan onom sa početka teksta, a koji glasi: « Lijep odgoj je najvrjednije nasljedstvo koje roditelj može ostaviti svome djetetu» (ibidem, str. 330).