„Darovita djeca trebala bi imati roditelje
koji ih mogu slijediti.“
Cvetković-Lay, 2002.

UVOD

Nadareno dijete je dijete koje ima iznadprosječne sposobnosti i specifične osobine ličnosti. Važnu ulogu u rastu, razvoju, odgoju nadarene djece imaju roditelji, odnosno porodica nadarenog djeteta. Različito od nekih shvatanja, nadarena djeca mogu biti rođena u svim porodicama, bez obzira na obrazovni nivo roditelja, socioekonomski status, (ne)nadarenost roditelja i slično. Ističe se potreba da roditelji pruže poticajno, stimulativno, obogaćeno okruženje svome djetetu kako bi razvilo svoje potencijale, ali i pozitivne osobine ličnost, sliku o sebi, samopoštovanje. Nadareno dijete ima specifične karakteristike i osobine ličnosti i zbog toga odgojno djelovanje roditelja  može biti izuzetno teško i zahtjevno.

ŠTA JE NADARENOST?

Nadarenost nije jednostavno definirati, jer ne postoji jedan (ispravan) odgovor šta ona jeste, već mnogobrojni i različiti odgovori koji uzimaju u razmatranje mnoge uvjete i kriterije (vrijeme njenog javljanja, karakteristike ponašanja ili predviđanje budućeg ponašanja, vrstu ponašanja i slično).

Smatra se da postoji čak 160 definicija nadarenosti (Cvetković-Lay, 1995), što dovoljno govori o složenosti ovog fenomena. Od definicije, odnosno razumijevanja nadarenosti zavise svi ostali koraci koji će se poduzeti, kao što su: prepoznavanje, identifikacija, odgojno-obrazovni rad i slično.

Neki autori (npr.Ogilvie) smatraju da je nadarenost bilo koji oblik iznadprosječnog funkcioniranja, dok drugi (npr.Renzulli) ističu da se po tim podrazumijevaju: visoke (opće i/ili specifične) sposobnosti (posebno inteligencija), kreativnost i specifične osobine ličnosti (posebno motivacija).

Winner (1996; prema: Cvetković-Lay, 2002) termin nadarenost koristi za opisivanje djece sa sljedeća tri obilježja: 1. prijevremena razvijenost (brže napredovanje od prosječne djece); 2. insistiranje da sviraju po svom (viša kvaliteta postignuća, drugačiji putevi učenja, samostalnost i samopouzdanje) i 3. žar za svladavanjem (visoka motiviranost, opsesivan interes). Ova autorica ističe da je nadareno dijete rođeno s neuobičajenom sposobnošću da savlada određeno područje (ili područja).

Nadarena djeca veoma rano pokazuju znakove nadarenosti i ukoliko su roditelji dovoljno informirani i aktivno se bave djecom, onda će biti spremni da što ranije prepoznaju ove znakove, pružaju adekvatnije podsticaje i obrate se za pomoć, savjet i podršku stručnjacima. Podaci do kojih je Cvetković-Lay (1995) došla svojim istraživanjem potvrđuju ovaj stav. Jedno od pitanja u anketi, primjenjenoj u istraživanju, za roditelje je bilo: „U kojoj dobi djeteta ste postali svjesni da imate drugačije dijete?“ Njih 98% je odgovorilo da je do treće godine djeteta primjetilo da se njihovo dijete razlikuje od ostale djece. Neki od odgovora su bili (Cvetković-Lay,1995):

• Vrlo rano, već u prvim mjesecima života.
• Kada je progovorila, oko 1,5 godine.
• U dobi oko dvije godine, kada je naučila sve boje i slova.
• U dobi od 18 djeseci bili smo već sigurni da se razlikuje od druge djece.
• Sa 2,5 godine, kada je sam naučio slova.

Istraživanje potvrđuje da se nadarena[1] djeca mogu prepoznati već u ranoj dobi i da je uloga roditelja u prepoznavanju i adekvatnom podsticanju djeteta izuzetno velika.

TEŠKOĆE NADARENIH U PORODICI

Nadareno dijete može imati određenih poteškoća u porodici. Ustvari, te teškoće su obostrane. Nadareno dijete postavlja velike zahtjeve pred svoje roditelje, kojima nije lako da odgovore na postavljene izazove, te da održe skladne odnose u porodici i očuvaju autoritet. Nadareno dijete svojim sposobnostima, zahtjevima, načinom života “traži” da se ostali članovi prilagođavaju njemu, dok roditelji[2] treba na sve to da djeluju pozitivno i odgovore adekvatno, a to je posebno teško ukoliko u porodici ima još djece, a koja nisu nadarena.

Ekstremni primjeri negativnog uticaja roditelja na razvoj i odrastanje nadarenih možemo vidjeti u sljedećim primjerima (Winner, 1996; prema: Cvetković-Lay, 2002):

- J. Ruskin, pisac, je imao dominantnu majku, koja ga je dovela do toga da pobjegne od kuće nakon živčanog sloma.

- J.S.Mill, filozof, imao je nemilosrdnog oca koji ga je tako “pritiskao” da mu nije dopuštao ni najmanji odmor od teškog dnevnog rada. Kasnije je očitovao tešku depresiju i pobjegao je iz obitelji.

- N.Wiener, veliki matematičar, utemeljitelj kibernetike, imao je oca koji ga je disciplinirao baš u svemu, sprečavajući mu samostalnost i ne dopuštajući mu njegove interese i hobije. Polaskom u školu, Wiener je odmah upisan u treći razred, koledž je upisao sa 11 godina, a doktorat je stekao sa 18 godina na Harvardu. Patio je od teške depresije kao mladić.

Roditelji mogu biti stimulativni ili ne. Mogu preći granicu pozitivne, kvalitetne stimulacije, podrške i pomoći. To pokazuju navedeni primjeri. Na narednim stranicama ćemo prikazati rezultate različitih istraživanja iz oblasti nadarenosti i ponuditi preporuke  za kvalitetnijim odgojem nadarene djece u porodici.

VRSTE „NADARENIH PORODICA“

Postoje različita razumijevanja porodice, pa samim tim postoji i mnogo definicija[3]. Ipak, ono što je najbitnije za porodicu jeste njena funkcionalnost. Važno je kako članovi funkcioniraju između sebe i koliko porodica zadovoljava potrebe svakog pojedinog člana.

Roditelji kojima je postignuće izuzetno važno, ali ga nisu i sami ostvarili u dovoljnoj mjeri, često svu energiju usmjeravaju u postignuće svoje djece. Roditelji koji su i sami postigli odgovarajuće uspjehe, otvaraju različite mogućnosti svojoj djeci, bez prisiljavanja, uz podsticanje samostalnosti i nenametljiv nadzor. Na taj način djeca bez prisiljavanja pokušavaju da ovladaju određenim oblastima, dok oni na koje se vrši kontinuiran pritisak prestaju da slijede interese i teže postignućima onog trena kada izmaknu roditeljskoj kontroli. Preambiciozni roditelji vrše pritisak na svoju djecu kako bi se mogli kroz njih pokazivati i veličati. Posebno je taj pritisak prisutan kada su u pitanju djeca talentirana za muziku, jer na taj način moguć je javni nastup i prezentacija djece. Za optimalan razvoj svakog, pa tako i nadarenog, djeteta bitno je da postoji adekvatan prostor kojeg stvaraju nenametljivi, fleksibilni i neautoritarni roditelji. Roditelji ne bi trebali biti usmjereni na dijete, nego trebaju imati vremena za svoje dijete (Cvetković-Lay, 2002).

Optimalno okruženje za razvoj nadarene djece jeste kombinacija porodične podrške i topline ujedinjene sa adekvatnim poticajima. Na ovu kombinaciju upućuje Csikzentmihaly (1993; prema: Cvetković-Lay, 2002) u svojoj longitudinalnoj studiji nadarenih adolescenata. Autor je karakteristične tipove porodica podijelio u četiri skupine:

• razlikovne porodice su one koje daju mnogo intelektualnog poticaja, ali malo emocionalne podrške,
• integrirajuće porodice su one koje pružaju mnogo emocionalne podrške, ali premalo intelektualnih poticaja,
• složene porodice su one porodice koje osiguravaju i emocionalnu podršku i intelektualne poticaje,
• jednostavne porodice su one koje ne osiguravaju ni jedno ni drugo, odnosno izostaje i emocionalna podrška i intelektualno poticanje.

Prema ovoj podjeli i opisu najpoželjnija je složena porodica. Djeca iz takvih porodica više vremena provode učeći u porodičnom domu, imaju visoka postignuća u polju iznadprosječnih sposobnosti i na upitnicima izjavljuju da su sretna.

Prema rezultatima istraživanja moguće je, također, navesti šest općih pravila optimalnog porodičnog okruženja za odgoj nadarene djece (Cvetković-Lay, 2002.):

• nadareno dijete odrasta u “obogaćenom” okruženju-zanimljivom, promjenljivom, poticajnom. Domovi ovakvih roditelja su prepuni knjiga, djetetu se od najranije dobi čita, posjećuju se zanimljiva mjesta i slično.
• nadareno dijete zauzima posebno mjesto u porodici: ono je često jedino dijete ili prvorođenac.
• takve porodice su usmjerene na dijete: roditelji svu svoju energiju usmjeravaju prema tome da obezbjede dovoljno poticaja i vježbi u području gdje se očituje talenat.
• oba roditelja su modeli koji postavljaju veoma visoke “unutrašnje standarde” i imaju visoka očekivanja u pogledu postignuća u području talenta djeteta. Međutim, kada su roditelji isključivo orjentirani na postignuće, onda je to opasno za dijete.
• oba roditelja potiču i nagrađuju nezavisnost djeteta.
• “dobitna” kombinacija u razvoju nadarenog djeteta je kombinacija visokih očekivanja i poticaja, s jedne strane, i tople, njegujuće emocionalne podrške, s druge strane.

Ovo je optimalno okruženje za nadarenu djecu. No, da bi se njemu približilo moguće je roditelje poučavati u školi za roditelje, na seminarima, radionicama... Roditeljima se mogu, također, preporučiti i određeni postupci koje oni mogu organizirati i realizirati sa djecom kako bi se oni razvili do mogućeg maksimuma (ovo se posebno odnosi na nadarenu djecu).

VAŽNOST RODITELJA U RAZVOJU DJECE

Autori su razmatrali ulogu roditelja u razvoju nadarenog djeteta. Nekoliko pretpostavki se spominje u vezi s tim (Čudina-Obradović, 1991): često se pretpostavlja da nadarena djeca imaju nadarene roditelje, što nije potvrđeno u statističkim analizama; statistički podaci nisu potvrdili ni pretpostavku da se nadarena djeca mogu naći isključivo u obiteljima višeg socioekonomskog statusa, kod bogatijih i bolje obrazovanih roditelja. Nadarena djeca se mogu naći u obiteljima svih obrazovnih razina, a najveći broj ove djece dolazi iz obitelji srednjeg ekonomskog i obrazovnog statusa.

Prema Bloom-u (1982; prema: Čudina-Obradović, 1991), važnost roditelja je, prije svega, u njihovoj percepciji izuzetnosti djeteta, a ona pokreće sve aktivnosti porodice, usmjeravaju dijete u intenzivnom, brzom i kvalitetnom sticanju vještina u kojima će se najbolje ispoljiti djetetove sposobnosti. Bloom-ova (1982) istraživanja potvrđuju važnost rane socijalizacije, važnost porodice i prvih nastavnika u postepenom razvoju intrinzične motivacije, odlučnosti da se postigne cilj i odlučnosti da se radi najbolje što se može.

Roedell i saradnici (1980; prema: Čudina-Obradović, 1991) zaključuju da je za razvoj nadarenosti važniji aktivan angažman roditelja u odgoju djece, nego njihov stepen obrazovanja ili ekonomska moć. Autori ističu da se među obrazovanijim roditeljima može, češće, naći aktivan interes i svjesno olakšavanje razvoja djece. Također, roditelji koji su i sami nadareni bit će osjetljiviji na znakove nadarenosti svoje djece i spremniji da im pruže podršku.

Zajonc (1976; prema: Cvetković-Lay, 2002) je istraživao odnos sposobnosti, veličine obitelji i reda rađanja, te utvrdio da prvorođena djeca imaju bolje rezultate na testovima inteligencije i postignuća. On to tumači time, između ostalog, što oni dobivaju više isključive i nepodijeljene roditeljske pažnje, dobivaju više nagrada za  postignuća i skloniji su dominaciji.

Cornell i Grossbery (1987; prema: Cvetković-Lay, 2002) su uporedili rezultate dobivene na Skali obiteljskog ozračja, koju su ispunjavali roditelji polaznika posebnog programa za nadarene, s procjenama nastavnika i mjerama ličnog prilagođavanja datim učenicima. Pronašli su pozitivnu vezu između uzajamno podržavajućih i otvorenih obiteljskih odnosa i djetetove samoprocjene na skali samopoštovanja i dobre prilagođenosti. Porodice nadarenih učenika imale su visoke rezultate na unutrašnjoj povezanosti i otvorenosti, što ukazuje da visoko vrednuju uzajamne, pozitivne odnose, kao i otvoreno iznošenje misli i osjećaja u porodici, ali ne naglašavaju usmjerenje ka postignuću, kao što bi se očekivalo.

Dva su temeljna faktora u odgajanju emocionalno zdravog djeteta: dijete mora znati da je voljeno i dijete mora znati pravila igre (Cvetković-Lay, 1995). Roditelji trebaju naći vremena za svoje dijete, pokazivati mu ljubav na različite načine, ohrabrivati ga, ali i  postaviti pravila, koja će biti jasna, primjenjiva, kojih će se pridržavati dosljedno, koja će biti pravedna. Dijete mora osjetiti ljubav, poštovanje i vođenje, imati slobodu, ali treba mu i ritam dana, predvidivost, ustaljene navike, spoznaja da je svijet uređeno mjesto u kojem vladaju određena pravila. Sve to ulijeva sigurnost. Roditelji ne bi trebali zaboraviti da su upravo oni uzor svojoj djeci, da ne “izlažu” dijete kao simbol socijalnog statusa, da izbjegavaju pretjeranu isplaniranost u životu djeteta, da potiču dijete da pretpostavi odgovornost za svoje ponašanje, da su iskreni, da postavljaju ograničenja, da naglašavaju pozitivno, da nikad ne prestaju komunicirati. Komunikacija podrazumijeva i razmjenu osjećaja i mogućnost izbora, a odbiti treba samo nepoželjno ponašanje, a ne dijete.

Najznačajnije od svega jeste osigurati kvalitetu rane emocionalne veze (attachment)[4], jer sretne i sigurne bebe su mnogo upornije u pokušajima kada zadaće postaju sve složenije (Messer, 1990; prema: Cvetković-Lay, 2002). Osim toga, dobra emocionalna veza sa nekom bliskom osobom (prije svega s majkom) utiče na cjelokupni razvoj djeteta, kako na intelektualni, tako i na socijalni, emocionalni, tjelesni.

Neminovno je, dakle, da roditelji imaju značajnu ulogu u razvoju nadarenog djeteta. Dijete veliki dio vremena provodi u svojoj porodici i roditelji bi mogli (znatno više) učiniti za njegov  cjelokupni razvoj. Odgovarajuće škole (seminari, radionice...) za roditelje bi mogle značajno pomoći roditeljima u toj ulozi, a posebno u odgoju nadarenog djeteta.

NADARENOM DJETETU JE POTREBNA STIMULATIVNA SREDINA

Nadarenom djetetu potrebna je stimulativnija sredina nego prosječnom (Cvetković-Lay, 2002). S obzirom da oni uče brže i lakše od prosječnog djeteta, potreban im je širi raspon aktivnosti od uobičajenog. Zbog toga je potrebno osigurati prave poticaje, koji će biti raznoliki, ali koji će i ohrabrivati učenje, osigurati adekvatne materijale za igru i učenje, pružiti djetetu mogućnost da uči po modelu, te osigurati što više iskustava, vježbi, jer je kvalitetno rano iskustvo presudno za kasniji razvoj visokih sposobnosti.

Čudina-Obradović (1991) navodi da su najefikasniji “obrazovni” postupci koje roditelji mogu provoditi sljedeći:

• čitanje: često čitanje djetetu; zajedničko čitanje i traženje informacija iz knjiga, časopisa, mapa, novina; upoznavanje s knjigama kao izvorima informacija; omogućavanje pristupa knjigama;
• razgovor: aktivno širenje dječijeg rječnika: pronalaženje smisla, značenja, primjera u imenima stvari i akcija, traženje sinonima i nijansi u značenju; izgrađivanje kvalitetnih pojmova kod djece; uključivanje djece u razgovor odraslih za vrijeme zajedničkih obroka, aktivnosti i slično; odgovaranje na pitanja (uz povremeno zajedničko traženje odgovora iz različitih izvora); aktivno slušanje;
• druge zajedničke aktivnosti: odlaženje u kino, pozorište, izložbe, zoološki vrt, muzeje, sportske priredbe, uz razgovor, komentiranje, reproduciranje doživljaja nakon povratka kući; započinjanje nove aktivnosti ili interesa na osnovi razrade doživljenog i slično.

Nadarena djeca trebaju mnogo manje ograničenja od prosječne djece. U skladu sa tim navodimo nekoliko sugestija roditeljima u odgoju nadarenog djeteta u porodici, posebno koja se odnose na razvoj unutrašnje discipline (Cvetković-Lay, 2002):

I  Dopuštati prirodne posljedice kada god je to moguće-ovo je temeljno pravilo u odgoju nadarene djece i potrebno je izbjegavati proizvoljno nametanje disciplinskih mjera;

I  Poželjno je postavljati što manje ograničenja, ali ukoliko se to desi, onda je neophodno biti dosljedan;

I  Nagrađivanje pozitivnog ponašanja neka bude što češće.

I  Potrebno je reagirati na potrebe, a ne na ponašanje djeteta;

I  Nagraditi/kazniti ponašanje, a ne dijete;

I  Ne koristiti „jake strane“ djeteta za kažnjavanje;

I  Ne koristiti podsmijeh i sarkazam;

I  Izbjegavati gunđanje i ljutnju;

I  Izbjegavati ljutnju;

I  Ne očekujte da dijete bude savršeno!

Većina ovih sugestija može (i treba) biti primjenjivana u odgoju svakog pojedinog djeteta bez obzira na sposobnosti, s tim što su neke posebno upućene roditeljima nadarene djece. Ove sugestije treba upotpuniti i drugima, ali ono što je, također, bitno jeste da roditelji omogućuju stimulativnu sredinu za nadarenu djecu.

ZAKLJUČAK

Nikada nije rano započeti razvijati sposobnosti djeteta, to je prvi zaključak do kojeg je došla Freeman (2001) u svojim istraživanjima. U tom smislu zaključujemo da su roditelji (porodica) posebno bitni u razvoju nadarenog djeteta, jer su primarni faktori u životu djeteta i dijete, posebno u djetinjstvu, s njima provodi najviše vremena. Istraživanja (npr. Cvetković-Lay, 1998) su pokazala da roditelji vrlo rano mogu primjetiti da je njihovo dijete drugačije u odnosu na prosječnu djecu. Ovu snagu treba “iskoristiti” i pružiti roditeljima društvenu podršku organizovanjem pedagoško-andragoške ustanovu u kojoj bi mogli potražiti odgovarajući savjet i dobiti potrebnu podršku, pomoć, informacije, iskustvo. U sklopu ove ustanove bi se mogla organizirati škola za roditelje unutar koje bi se organizirale i realizirale različite teme koje su u vezi sa rastom, razvojem, odgojem djece i neka specifična pitanja u vezi sa nadarenom djecom.

Mnogo toga mogu uraditi i sami roditelji. Najznačajnije od svega jeste osigurati kvalitetu rane emocionalne veze (attachment), jer sretne i sigurne bebe su mnogo upornije u pokušajima kada zadaće postaju sve složenije. Osim toga, dobra emocionalna veza sa nekom bliskom osobom utiče na cjelokupni razvoj djeteta, kako na intelektualno, tako i na socijalno, emocionalno, tjelesno područje.

S obzirom da nadarena djeca uče brže i lakše od prosječnog djeteta, potreban im je širi raspon aktivnosti od uobičajenog. Zbog toga je potrebno osigurati prave poticaje, koji će biti raznoliki, ali koji će i ohrabrivati učenje, osigurati adekvatne materijale za igru i učenje, pružiti djetetu mogućnost da uči po modelu, te osigurati što više iskustava, vježbi, jer je kvalitetno rano iskustvo presudno za kasniji razvoj visokih sposobnosti.

Svako dijete zaslužuje posebnu brigu svojih roditelja, ali i društva, pa tako i nadareno dijete, koje je dijete s posebnim potrebama zbog svojih iznadprosječnih sposobnosti i specifičnih odgojno-obrazovnih (i svih drugih) potreba.

LITERATURA:

1. Cvetković-Lay, J. (2002); Darovito je, što ću sa sobom?; Zagreb: Alinea
2. Cvetković-Lay, J. i Sekulić-Majurec, A. (1998); Darovito je, što ću sa njim?; Zagreb: Alinea
3. Cvetković-Lay; J. (1995); Ja hoću i mogu više; Zagreb: Alinea
4. Čudina-Obradović, M. (1991); Nadarenost: razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje; Zagreb: Školska knjiga
5. Freeman, J. (2001); Gifted children growing up; London: The Cromwell Press, Trowbridge, Wilts.
6. Gagiulo, M.R. (2006); Special Education in Contemporary Society – An Introduction to Exceptionality; Thomson Wadsworth
7. Hallahan, P.D. & Kauffman, M.J. (1997); Exceptional Children-Introduction to special education; Allyn and Bacon
8. Kneedler, D.R.; Hallahan, P.D. & Kauffman, M.J. (1984); Special Education for Today; New Jersey: Prentice-Hall, Inc.
9. Medić, S., Matejić-Đuričić, Z. i Vlaović-Vasiljević, D. (1997); Škola za roditelje: Socio-edukativni program za porodicu; Beograd: Institut za pedagogiju i andragogiju Filozofskog fakulteta

10.  Pašalić Kreso, A. (2004); Koordinate obiteljskog odgoja; Sarajevo: Jež i Filozofski fakultet

11.  Zovko, G. (1999); Učenici s osobitim potrebama, u: Osnove suvremene pedagogije; Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor

12.  www.nadarenost.net

[1] Cvetković-Lay, J. (1998) navodi elemente po kojima se mogu razlikovati bistra i nadarena djeca. Izdvajamo neke od njih:

bistro dijete: zna odgovore; ima dobre ideje; s lakoćom uči; tačno kopira zadano; prima informacije, upija ih; voli izlagati u dijelovima; živahno je pri promatranju; zadovoljno je vlastitim učenjem, postignućem

nadareno dijete: postavlja pitanja; ima neobične ideje; već zna; kreira nova rješenja; služi se informacijama; u izlaganju teži kompleksnosti; pažljiv je posmatrač; vrlo je samokritično.

[2]Zanimljiv je primjer roditelja koji se bore da njihova nadarena djeca ostanu u okviru specijalnog odgoja i obrazovanja, jer samo na taj način mogu dobiti adekvatnu podršku (“Tennessee Parents Fight To Keep Gifted in Special Ed” u School Law News).

[3] Vidjeti u: Pašalić Kreso, A. (2004)

[4] O značaju attachmenta za razvoj djeteta vidjeti i u: Pašalić Kreso, A. (2004)

Mr. Lejla Karijašević
Filozofski fakultet u Sarajevu