Danas, gotovo sigurno nema tog mislioca ili naučnika, a vjerovatno ni razboritog čovjeka koji ne bi priznao veličinu značaja koju ima obitelj za pojedinca. Za društvo!
Dinamičnost i promjenjivost uloga obitelji
Obitelj je temeljni posrednik čovjekovog bivstvovanja u čisto biološkom i društvenom svijetu, u svijetu duha i svijetu kulture. Bez obitelji ne bi moglo egzistirati ni jedno društvo, bez obitelji se ne bi mogla oblikovati osobnost pojedinca, bez obitelji čovjek ne bi mogao opstati biološki. Ne postoji kultura ili pak civilizacija koja nešto znači, a da ne smatra obiteljske i bračne veze nečim uzvišenim, pa skoro, svetim. Obitelj je svijet, život, čovječanstvo i društvo u malom. Ona je jedinstvena ćelija u kojoj se pletu i isprepliću temeljne uloge čovjekovog bića, spolne i generacijske, uloga muškarca i žene, uloga roditelja i djece. Bolje nego bilo gdje drugo, individua se formira u obitelji. Čovjek može doživjeti najveća zadovoljstva u obitelji, ali i najbolnija razočarenja. Mnogim ljudima obitelj predstavlja izvor snage dok nekima crpi puno više energije nego im to iziskuje rad na drugim područjima. U obitelji čovjek može dobiti svu pažnju “svijeta“, a nekada treba udovoljiti i najtvrdokornijim zahtjevima. Obitelj je podrška i oslonac; obitelj mnoge rješava nerješivih problema, ali mnoge i uništava. Izgled obitelji, obiteljka zajednica, stara je kao i čovječiji rod. Gledajući kroz historijski period ona se neprestano mijenja i prilagođava. Različite vrste i uloge obiteljskih zajednica, prije svega život koji se odvija u njima ovisi od mnogo faktora. To mogu biti: vremenski, prostorni (geografski), kulturno-historijski, ekonomski i politički faktori. Obitelj ima svoju strukturu i dinamiku
S obzirom na struktuiranost, razmjenu informacija, emocija i interakcija među članovima obitelji, te razvojne cikluse kroz koje obitelj prolazi, možemo govoriti o različitim vrstama, tipovima, funkcijama obitelji, o transformiranju obitelji i krizama kroz koje prolazi, te o alternativnim životnim stilovima koji također znače obiteljski život.[1]
U obitelji svako ima svoju ulogu, pa tako i dijete. Uloga u obitelji podrazumijeva cjelokupnost ponašanja, shvaćanja i vrijednosti koje se od nekoga očekuju i koje određuju njegovo ponašanje. Dijete ima ulogu koja se određuje unutar socijalnih interakcija i kulturnog konteksta. U tom kontekstu (prema Medić, Đurčić i Vasiljević, 1997.) dijete može biti:
Dijete ”zvijezda obitelji” živi u visoko stimuliranoj obiteljskoj sredini, što se može i očekivati obzirom na tek rođeno dijete. Takva pozicija djeteta može dovesti do zloupotrebe centralnog položaja u obiteljskom sistemu- dijete ”tiranin”.
Dijete ”prateći član” nije ni favorizirano niti zanemareno. Postoji mogućnost izostanka podsticaja za razvoj djeteta. Istovremeno, djetetu se ostavlja mogućnost iskorištavanja vlastitih snaga razvoja.
Dijete ”izolovan član” (outsider) je potencijalno potpuno odgojno zanemareno dijete. Izražen je nedostatak obiteljskog podsticaja za razvoj djeteta koji za posljedicu ima neizvjesnost u pogledu njegovog razvoja.
Dijete ”ravnopravan i uvažen član” ima pozitivno konotiran položaj što podrazumijeva uvažavanje potreba djeteta. Projektovana pozicija u budućnosti – dijete kao ravnopravan član obzirom na egalitarnu raspodjelu moći i negativno konotirano značenje: dijete kao ”prijatelj” pri čemu se zanemaruje prirodna asimetrija dugo prisutna u razvoju; zavisno od te dvije pozicije posljedice su različite. U prvom slučaju ističe se podsticanje osamostaljivanja djeteta. U drugom slučaju to znači stavljanje na teret razvojnih zadataka koje dijete ne može da podnese.
Novija istraživanja obitelj definiraju kao sistem (Tomori, 1994., Satir, 1995.). Obitelj je sistem sa unutrašnjim događanjima i povezana je sa okolnim svijetom. Obitelj ima svoja socijalna pravila i unutarnju raspodjelu snaga. Za nju je važan ekonomski status, ona ima svoje obrede, svoj jezik, svoju historiju koju dijele svi članovi te zajednice. Sistem obitelji ne predstavlja skup pojedinaca. To je oblikovanje odnosa između članova u obitelji gdje govorimo o interakciji između njih.
Obiteljska interakcija najčešće podrazumijeva četiri sistema (tj. podsistema):
q sistem između partnera (interakcija između supružnika)
q sistem roditeljstva (interakcija između roditelja i djece)
q sistem interakcije između djece
q izvanobiteljski sistem (interakcija obitelji sa vanjskim svijetom i pojedincima)
Sastav obitelji samo do neke mjere utiče na osobni razvoj pojedinca. Mnogo veću ulogu imaju unutarnja događanja u obitelji, međusobni odnosi koji se izražavaju sa individualnim osobinama svakog pojedinog člana. To su važni faktori razvoja svakog pojedinca i obiteljske dinamike. Sve što se dešava sa jednim članom obitelji se na bilo koji način odražava i na ostale članove. Isto vrijedi i za događaje i promjene koje doživljava obitelj kao cjelina. Ulogu koju ima pojedini član u svojoj obitelji u svojoj obitelji možemo prepoznati po njegovom odnosu prema drugima. Svaki član obitelji ima istovremeno različite uloge (majka, otac, sestra, brat, muž, žena, dijete...) koje ”igra” u obitelji i na taj način stiče različita životna iskustva kao i komunikacijske vještine i spretnosti. Obiteljske uloge neposredno utiču i na odnos pojedinca do vanjskog svijeta i njegovu ulogu u njemu. Različite uloge koje pojedinac ima u svojoj obitelji mogu mu pomoći da se lakše snađe u životu, dok neke, pak, može totalno zaplesti.
Vrste obitelji
Analizirajući literaturu uočavamo razliku u vrstama obitelji koje se po nekom najopćijem kriterijumu mogu podijeliti na zdrave i nezdrave, tj. uspješne i neuspješne obitelji. Kod tzv. zdravih obitelji nailazimo na:
visoko samovrednovanje;
neposrednu, jasnu, poštenu komunikaciju;
prilagodljiva, ljudska pravila koja vrijede u obitelji odgovaraju trenutnim potrebama i datoj situaciji;
vezu koja je otvorena prema vanjskom svijetu, puna povjerenja i temeljena na slobodnom izboru.
Kod tzv. nezdravih obitelji, pak, nailazimo na suprotne agense socijalizacije:
nisko samovrednovanje;
posredno, nejasno, neiskreno komuniciranje;
obiteljska pravila koja su trajno važeća i neprilagodljiva;
veza sa vanjskim svijetom je puna straha, optužbi i dvojbi.
Barbara Coloroso (1996.) govori o tri vrste obitelji i to: tvrdoj, mekoj i fleksibilnoj obitelji. One se razlikuju po strukturi koja povezuje članove unutar obitelji i obitelj kao cjelinu, njen odnos do vanjskog svijeta. Coloroso također naglašava da svoje snage trebamo usmjeriti u mijenjanje onoga što je moguće promijeniti, a istovremeno naučiti živjeti sa onim što ne možemo promijeniti.
Tvrda obitelj
Za tvrdu obitelj je karakteristična kontrola koju upotrebljavaju roditelji u odgoju svoje djece. Svoj neograničeni autoritet pokazuju upražnjavajući stroge, rigidne postupke koji se tiču npr. vremenskih ograničenja (izlasci), način oblačenja, hranjenje, spavanje i slično. Učenje i odgoj djece u obitelji protiče pod pritiskom i izazvano je strahom. Djeca moraju, da bi pridobila naklonjenost roditelja, bezuslovno prihvatati njihov autoritet iako ih vrlo često ponižavaju i dovode u neugodan položaj. U ovom slučaju možemo govoriti o uslovljenoj ljubavi koja kod dječaka izaziva osjećaj slabosti i ranjivosti, a kod djevojčica osjećaj ljutnje i bijesa. Takvi odnosi koji se grade u obitelji ne doprinose razvoju samopoštovanja kod djece. Ona djeca koja u sebi skupljaju i zadržavaju ljutnju i bijes imaju o sebi slabo mišljenje i zbog toga traže užitke i potvrđivanje svoje osobnosti u neprihvatljivim oblicima ponašanja (droga i alkohol). U tvrdim obiteljima djeca nemaju mogućnosti upoznati i otkriti svoje ”Ja” - ko su? šta mogu? šta mogu lako postati? Često su povodljivi, pa i apatični. Kada odrastu najčešće si izaberu partnera koji će ih voditi i usmjeravati. Pojedini, formirajući vlastitu obitelj nastavljaju sa tradicijom tvrde obitelji, te ovakvim oblicima odgoja i ponašanja. Drugi, pak, svjesni situacija kroz koje su prolazili u djetinjstvu grade i oblikuju sasvim drugu krajnost-meku obitelj.
Meka obitelj
U mekoj obitelji nema nikakvih pravila, nikakve potrebe po bilo kakvoj strukturi ili ograničenjima. Najčešće je stvaraju ljudi koji su djetinjstvo i mladost proveli u tvrdim obiteljima. Negativna odgojna iskustva koja nose sa sobom i koja su doživljavali kao djeca u svojim obiteljima, za njih predstavljaju argumente koji im ”daju slobodu” da svojoj djeci budu i žele biti drugačiji roditelji. Meku obitelj oblikuju ljudi koji nemaju osjećaja za odgoj djece. Roditelji koji odgajaju djecu na takav način su veoma popustljivi, djeci ne postavljaju nikakva ograničenja niti okvire u odnosu na koje bi se mogli usmjeravati. Takav odnos roditelja do djece dovodi do zbunjenosti i nereda u obiteljima. Roditelji su nemoćni i zbog toga pokušavaju probleme rješavati sa autoritativnim metodama, koje najbolje poznaju iz svog perioda odrastanja (u tvrdoj obitelji). Roditelj koji nema osjećaj za odgoj svoje djece vrlo često ima probleme sa samim sobom: usmjeren je na sebe, opčinjen poslom i karijerom; gaji razne druge navike i hobije; nesposoban je za odgoj djeteta ili za njega uopće ne želi brinuti. U mekim obiteljima je psihičko i emocionalno življenje haotično i ne postoje pravila zajedničkog funkcioniranja i (su)djelovanja. Djeca se osjećaju neprihvaćeno i nevoljeno. Uglavnom su odgojno zapuštena. Zbog slabog samopoštovanja traže ljubav izvan obitelji i potvrdu svoje osobnosti. Pesimistički su raspoložena jer ne dobivaju od svojih roditelja dovoljno podrške i jasnih uputstava.
Fleksibilna obitelj
Otvorenost, poštivanje svakog pojedinca, jasna struktura, jasna pravila sudjelovanja, odlike su koje karekteriziraju fleksibilnu obitelj. Djetetu pruža podršku, sigurnost i u potpunosti ga prihvata i podržava u oblikovanju samoga sebe. Ljubav i povezanost među članovima obitelji daju osjećaj sigurnosti i topline. U ovoj vrsti obitelji razvoj emotivne inteligencije koja značajno utiče na uspjeh djeteta na različitim područjima veoma je izražena. Kroz kvalitetne međusobne odnose roditelji govore i pokazuju da vjeruju u svoju djecu. O problemima i poteškoćama znaju svi članovi obitelji koje skupa rješavaju i o njima razgovaraju. Jasno određena pravila obitelji proizilaze iz odgovornosti roditelja i poštivanja djetetovih potreba. U fleksibilnoj obitelji nema prijetnji, kazni i potkupljivanja. Zdravu disciplinu ostvaruju roditelji koji djecu upozoravaju na probleme i pogreške prepuštajući im da ih sami riješe, a tek kada oni to nisu u mogućnosti priskaču im u pomoć. Roditelji svojim primjerom uče djecu određenim vrstama ponašanja, reakcijama i zadacima. Samoinicijativno traženje stručne pomoći ili savjeta, kada se osjeti potreba za tim, još je jedan u nizu pozitivnih osobina fleksibilne obitelji.
Različiti oblici obiteljskih grupa
U modernom društvu postoje različiti oblici[2] obiteljskih cjelina u kojima odrastaju djeca na najrazličitije načine (Satir, 1995.):
prirodna obitelj (muž i žena – roditelji, preuzimaju skrb nad djetetom);
samohrani roditelj (nedostaje jedan od roditelja – smrt, razvod, odlazak – skrb nad djetetom preuzima roditelj koji je ostao u obitelji);
miješana obitelj (za dijete skrbi očuh, maćeha, adoptivni roditelji, obitelji koje su usvojile djecu bez roditelja, homoseksualni roditelji);
institucionalna obitelj (grupe odraslih odgajaju grupe djece – domovi za djecu i omladinu, razne komune i drugi rašireni oblici obiteljskih grupa).
Funkcije obitelji
Autor Hendrick (1992.) spominje da obitelj ispunjava važne biološke, psihološke i sociološke funkcije:
njeguje, odgaja, štiti i daje svojim članovima psihosocijalnu podršku;
omogućava svojim članovima prilagođavanje na kulturu u kojoj obitelj živi;
gaji sociokulturna obilježja i specifičnosti i prenosi ih sa koljena na koljeno;
svojim članovima omogućava razvoj identiteta svakog pojedinačno (vrlo često se članovi određene obitelji bore protiv svih pokazatelja pripadnosti svojoj obitelji što je dobar indikator usmjerenja ka autonomnosti svakog od članova, a neophodno je za proces separacije i individualizacije).
Obitelji koje te funkcije ispunjavaju nazivamo funkcionalnim, a one koje to nisu u stanju su disfunkcionalne obitelji. U funkcionalne obitelji spada demokratska obitelj koju karakteriziraju izrazi poštovanja, priznanja, zdravog uvažavanja i potvrđivanja. U disfunkcionalne obitelji možemo uvrstiti nedemokratsku, tj. autokratsku obitelj, za koju važe suprotni izrazi od poštovanja, priznavanja, uvažavanja i potvrđivanja.
Roffey (2002., str.27-45) naglašava da je funkcionalna obitelj fleksibilna i prilagodljiva. Ukoliko su potrebne promjene unutar ili izvan nje sposobna je reagirati vrlo brzo i reorganizirati se tako da odgovara svim članovima. Omogućava im potrebnu autonomiju i podstiče razvoj individualnosti.
Nasuprot tome, spominje, disfunkcionalnu obitelj kao rigidnu i teško prilagodljivu. Bez tuđe pomoći ona nije sposobna na brzu i odgovarajuću reorganizaciju u datom momentu. Ne može uspostaviti primjerene načine komunikacije. Svoje članove sputava i ne dozvoljava osobni razvoj. Na neodgovarajući način zadire u individualnost i autonomnost svakog od članova. To je razlog zbog kojeg se vrlo često pojedinci iz takvih obitelji obraćaju za stručnu pomoć.
Funkcionalna i disfunkcionalna obitelj predstavljaju dvije krajnosti za koje, ipak treba naglasiti, ne treba donositi zaključke ”ad hoc”. U praksi se susrećemo sa primjerima da pojedine obitelji zbog trenutne ekonomske, zdravstvene, socijalne ili bilo koje druge slične situacije nisu u mogućnosti reagirati spontano, neopterećeno ili prilagodljivo. To nam svakako ne daje zapravo da takvu obitelj odmah svrstavamo u tzv. disfunkcionalnu obitelj. Unutar obje, ovako rigidno postavljenje krajnosti, moguća su mala, velika, najrazličitija i najšarenija odstupanja. Dakle, sve ostale vrste su na skali između funkcionalnih i disfunkcionalnih obitelji.
Značaj roditeljskog odgoja
Djetetov razvoj i napredak u velikoj mjeri ovisi od odgojnih uzora i odgojnog stila koji preovladava u obitelji. Temelji zdravog odgoja predstavljaju kvalitetan međusobni odnos, ljubav, toplo emotivno ozračje u kojem se može osjetiti optimalno poštivanje i prihvatanje svakog pojedinog člana obitelji. Istraživanja upućuju na činjenicu da se djeca koja dolaze iz ”uređenih” obitelji, u kojima protiče uspješna socijalizacija, mnogo bolje razvijaju na kognitivnom, konativnom i psihomotoričkom planu, što svakako doprinosi cjelokupnom razvoju osobnosti.
Najvažnija uloga obitelji koju ona ima jeste socijalizacija. Roditelji su najvažniji odgojni faktori svoje djece. Na njih utiču svojim ponašanjem, odgojnim djelovanjem, svojom osobnošću, socijalnom i emotivnom zrelošću, samostalnošću. Sve to roditelji prenose na djecu u svakodnevnim obiteljskim situacijama i međuljudskim odnosima. Neugodni obiteljski i slabi međuljudski odnosi otežavaju razvojnu identifikaciju što je preduslov za stvaranje odgojnih problema kod djece (Berger, 2000., str.435-450). Identifikacija pomaže socijalizaciji djetetove individualnosti. Dijete prihvata osjećanja, poimanja, stavove svojih roditelja i drugih važnih ljudi u njegovoj okolini tako intenzivno, da postaju dio njegove osobnosti. Svi ti procesi bitno utiču na njegov razvoj, a posebno na razvoj motivacije i vrijednosna usmjerenja. Roditelji su uspješni odgajatelji ako se njihov odnos temelji na ljubavi, poštovanju i povjerenju, ako u obitelji nastupaju povezano, jedinstveno i harmonično. Takav odnos se ne može oblikovati samo na osnovu roditeljskih uloga koje imaju, nego, prije svega, na kvaliteti partnerskog, bračnog odnosa.
Za sigurno i zdravo odrastanje djeteta od velike važnosti je održavanje međugeneracijske razlike. To znači da treba biti jasno kakva je uloga roditelja, a kakva uloga djece. Važnost obiteljskog odgoja je za razvoj djetetove individualnosti nezamjenjiv. Među nezamjenjive faktore spadaju emocionalni odnosi, koji se temelje na ljubavi i pripadnosti roditelja i djece, kao i razvijanju međusobnog povjerenja i individualnog pristupa djetetovoj osobnosti.
Odgojem roditelji usmjeravaju i nagrađuju djetetovo ponašanje, a istovremeno koriguju neprimjerene oblike ponašanja. U odgoju, djetetu su potrebna jasna uputstva i predstave o tome šta je pravilno, a šta nije, te jasno postavljene granice različitih oblika ponašanja. Na taj način dijete može oblikovati odgovarajuće uzorke ponašanja i, dakako, preuzeti odgovornost za svoje postupke.
Bez obzira na njihovo kulturno ili društveno-ekonomsko porijeklo, roditelji pokazuju mnogo istih karakteristika koje dominiraju u literaturi te su stoga ovdje ukratko prezentirane:
Roditelji vole svoju djecu
Bez obzira na okolnosti ili prilike u kojima žive, većina roditelja doživljava povezanost sa svojom djecom kao odnos iz ljubavi. Bilo da su začeta i rođena u najbolje ili najnepovoljnije vrijeme, dječija nevinost, ovisnost, svježina i ljepota bude osjećaje zaštitništva, starateljstva, brižnosti i povezanosti. Iako roditelji mogu demonstrirati ljubav prema svojoj djeci na bezbroj načina, ili im možda može nedostajati fizičkih ili emocionalnih sredstava da iskažu svoju ljubav na načine za koje smatramo da su prikladni, ljubavna veza između roditelja i njihove djece čvrsto stoji kao jaka spona koja ujedinjuje roditelje širom svijeta.
Roditelji žele najbolje za svoju djecu
U središtu odnosa roditelj/dijete je san i želja da djeca iskuse dobar, ispunjen život i dostignu svoj potencijal onako kako to njihovi roditelji možda i nisu uspjeli ostvariti. Bilo da se “najbolje” odnosi na zadovoljavanje osnovnih potreba za hranom, utočištem, ili odjećom, ili pružanjem prilika za obrazovanje i druga poticajna životna iskustva, većina roditelja želi za svoju djecu ono što oni cijene i vrednuju u svojim vlastitim iskustvima ili u svojim nadanjima i snovima. Željeti najbolje za svoju djecu često služi kao motivirajuća snaga za žrtvovanja koja roditelji čine u korist svoje djece. Čak i kad roditelji možda nisu u mogućnosti da pruže svojoj djeci onoliko koliko bi htjeli, želja za “dobrim” i “najboljim” se čini zajedničkom sponom ogromne većine roditelja u svijetu.
Roditelji uče da budu roditelji od svojih roditelja
Prvi i najuticajniji učitelji roditeljskih stavova, znanja i vještina su naši vlastiti roditelji i obitelj. Uspostavlja se model i krug koji nalazi izraz u malim detaljima svakodnevnog života, kao i u osnovnim vjerovanjima i pristupima odgoju djeteta.
Bilo da su iskustva o roditeljskom odgoju nosila karakteristike topline, hladnoće, njegovanja, zanemarivanja, dopuštanja ili autoritativnosti, dosljednost i kontinuiranost po kojoj se krug ponavalja je duboka. Ipak, promjena je također dio ljudskog života, te roditeljstvo ne predstavlja nikakav izuzetak od ovog pravila.
Roditelji mogu naučiti nove načine roditeljstva
Bez obzira na moć prošlosti, roditelji mogu i zaista čine svjestan i savjestan pokušaj da se oduče od starih načina razmišljanja i ponašanja, te nauče nove načine stvaranja vedrog raspoloženja i uzajamnog odnosa sa svojom djecom. Vjerovanje u sposobnost roditelja da preispitaju i odbace nezdrave i neuspješne metode odgoja djeteta u korist novih saznanja i vještina je u samoj srži svih nastojanja da se roditelji obrazuju. Kroz stalno rastući broj knjiga, video materijala, materijala za samostalni rad, javnih obrazovnih kampanja, vođenih grupnih sastanaka, samostalnih grupa za podršku, ili kroz individualno savjetovanje, roditelji su ohrabreni da se ukrcaju na putovanje otkrivanja i učenja o svojoj ulozi u “stvaranju ljudi”.
Literatura:
- Banjanin-Đuričić N. (1998.): UDARAC PO DUŠI, Radunić, Beograd
- Brajša, P. (1993.): PEDAGOŠKA KOMUNIKOLOGIJA, Školske novine, Zagreb
- Bredekamp, S. ur. (1996.): KAKO DJECU ODGAJATI, Educa, Zagreb
- DeGenova, M.Kay (1997.): FAMILIES IN CULTURAL CONTEXT-Strenghts and Challenges in Diversity, University of New Hampshire
- Gordon, T. (2001.): UMEĆE RODITELJSTVA - Kako podizati odgovornu decu, Kreativni centar, Beograd
- Mavrak, M. ur. (2002.): PRAKTIKUM za kreativniji i zajednički rad učenika i nastavnika, MDD, Sarajevo
- Longo, I. (2001.): RODITELJSTVO SE MOŽE UČITI, Alinea, Zagreb
- Pašalić-Kreso, A. (2000.): RANO UČENJE: ili učenje u funkciji kapaciteta mozga, Centar za obrazovne inicijative, Step by Step, Sarajevo
- Pašalić-Kreso, A. (2004.): KOORDINATE OBITELJSKOG ODGOJA - PRILOG SISTEMSKOM PRISTUPU RAZUMIJEVANJA OBITELJI I OBITELJSKOG ODGOJA, Jež, Sarajevo
[1] Vidjeti više: Mavrak, M. 2002.
[2] Kod različitih autora nailazimo na različite raspodjele u pogledu oblika obitelji. U Tabeli možemo vidjeti da samohrani roditelji npr. pripadaju klasifikaciji “alternativni životni stilovi”, dok ih Satir navodi pod “oblici obitelji”.
Mr.Elma Selmanagić-Lizde