Djetetov tjelesni, psihološki i emocionalni razvoj prolazi kroz brojne faze. Taj razvoj ne teče jednolično, jer u svakoj od tih faza, jedan dio napreduje brže od drugih dijelova, koji se kasnije mogu sustizati. Beba kad se rodi, glava joj je razvijenija od udova. Na psihološkoj razini, njezina volja da se kreće daleko je ispred njezinih sposobnosti da spoznaje i razmišlja. Već  sa napunjenih devet mjeseci beba pokušava stajati bez pomoći.

 Može bacati stvari, a već krajem godine samostalno pravi prve korake. Gukanje, pokreti očiju – znaci su njene komunikacije sa okolinom.  Razvoj jezika slijedi hodanje. Gukanje je tek bila priprema – jezik razumije puno prije nego počne govoriti. Ako je djetetov hod čvrst i neustrašiv, govor će biti bolje artikuliran, a ako su pokreti ruke i šake skladni, govor će biti tečan. Naravno, ukoliko nema problema u djetetovom razvoju. Dakle, razvoj govora i hodanja su jako povezani.
Prve tri godine imaju posebno mjesto u cjelokupnom odvijanju života, a ne samo u postojanju djeteta. To što mi ne nosimo sjećanja na taj period, ne umanjuje njegov značaj. Nikad više dijete neće biti toliko izloženo dojmovima iz okoline kao u to doba. Nikad više kao u to doba ne stječemo tako snažnim naprezanjem volje one temeljne sposobnosti koje kasnije u cjelokupnom našem  životu svakodnevno primjenjujemo, kao što su  hodanje, govor i mišljenje.
Među najvažnije zadatke onih koji odgajaju dijete  spada da nauče posmatrati i razumijevati sve ono što se događa kad djeca uvježbavaju ove elementarne sposobnosti. Odgajatelj treba da pokaže zaštitničku strpljivost, nježnu toplinu i uviđavnu sigurnost što dijete kao životnu atmosferu treba čak više od higijene.
Hodanje, govorenje i mišljenje proizilaze jedno iz drugoga. Geste i motorika prenose se na oblikovanje jezičnog centra u  mozgu i na cjelokupnu organizaciju glave. Ova suovisnost može biti vidljiva kada kod ljevorukih mijenjamo navike. Dijete koje na silu prebacujemo na dešnjaka, počinje mucati.
Rudolf Štajner, utemeljitelj Waldorf pedagogije, kada govori o ovome problemu, odgajateljima preporučuje: „Svekoliku pomoć prilikom učenja hodanja ogrni ljubavlju, potrudi se oko istine kad učiš dijete da govori, ne pomućuj nepromišljenim naredbama životnu situaciju djeteta i budi jasan u svome vlastitom mišljenju.“
Ozbiljne razvojne smetnje može prouzrokovati pomanjkanje kontakta sa drugim ljudima. Ukoliko djeca rastu u domovima, a ne u obiteljima, većinom kasnije od drugih vršnjaka uče sjediti, hodati, govoriti. Uslijed nedovoljnog kontakta ona mogu biti sputana i ometena u svom cjelokupnom razvoju.
Dijete je aktivno cijeloga dana. Na taj način ono neprestano uči.  Za njega nema razlike između učenja i igranja, ono ustvari najprirodnije uči kroz igru. Nije potrebno djetetu stvarati posebne prilike za učenje.
Ono što mi vidimo kao nežive predmete, za dijete je živo. U igri komad drveta može biti lutka. Djetetova mašta dovršava predmet, dopunjava ga da postane šta god poželi. Od rođenja do sedme godine života igra je životno važna – ona je i osnova budućnosti djeteta, temelj njegovog intelektualnog i društvenog razvoja.  Ono što roditelji u ovom razdoblju mogu uraditi – osigurati poticaj kad je djetetu potrebno,  proširiti njegov vidokrug, a prije svega mogu sa puno ljubavi pohvaliti njegove kreativne napore. Roditelji treba da pruže djetetu širok spektar mogućnosti. Pri izboru igračaka treba biti oprezan. Igračke treba da što manje sputavaju maštu. Dijete treba naše aktivno hrabrenje i naše povjerenje u njegove sposobnosti.
Ono što je roditeljima teško da prihvate jeste činjenica da dijete ne može učiti iz njihovog iskustva, već mora učiti iz vlastitog. Potreban mu je njegov uspjeh, ali isto tako potrebne su mu njegove greške. Iako to silno žele, roditelji ne mogu zaštititi dijete od životnih udaraca. Oni su nezaobilazan dio odrastanja.
Kada dijete pristupa novom zadatku, vjerovatno će mu biti težak i može proći dosta vremena dok ne ovlada novom vještinom. Ako nešto radimo umjesto djeteta, tada mu činimo lošu uslugu, jer je ono spremno učiti novu vještinu.  Najbolje što u tom trenutku možemo učiniti jeste da mu ukažemo povjerenje, jer će tako biti osnaženo njegovo uvjerenje u vlastite sposobnosti. Ustrajnost donosi uspjeh i to dijete uči na vlastitoj koži. Takav stav će se odraziti na njegov pristup svakom zadatku u životu.
Naše riječi imaju moć nad našim djetetom. Kada ga zovemo lijenim ili nespretnim, ono počne vjerovati da je uistinu takvo.
Svako dijete napreduje svojim korakom i na sebi svojstven način. Tokom razvoja dijete treba SIGURNOST, a to podrazumijeva:

osjećaj ljubavi i pripadanja, usmjeravanje pažnje na dijete,
stvaranje bliskog i trajnog odnosa sa osobama koje ga okružuju.
potrebno je sistemsko odgajanje – jasna pravila i navike.

Intelektualni razvoj

Od rođenja do pete godine najbolje je doba za učenje. U to doba dijete nauči mnogostruko više nego odrasla osoba na fakultetu za isto toliko vremena. Dijete se nalazi u fazi razvoja inicijative, manipulira predmetima i tako istražuje svijet oko sebe, ima potrebu za stalnim kretanjem, svojim govorom uporno nastoji komunicirati sa svojom okolinom. Potrebna mu je emocionalna podrška. U ovoj fazi dijete razvija inicijativu i nezavisnost.
Ukoliko se dijete ne osjeća uspješnim u ovoj fazi može se razviti osjećaj krivice i osude samoga sebe, sebi pripisuje "prekršaje".
Traženje bespogovorne poslušnosti u djeteta može izazvati strah, nepovjerenje i nezadovoljstvo.     U ovoj fazi povećava se mogućnost pamćenja – dijete počinje korisiti tehnike pamćenja (ponavljanje u sebi). Preuzima sve veću brigu o vlastitim potrebama. Jače se usmjerava na željeni cilj čime se poboljšava koncentracija
Ono što je potrebno posebno naglasiti je da dijete uči OPONAŠENJEM bliskih osoba.

Emocionalni razvoj
Istraživanja su pokazala da djeca postaju sve pametnija, ali da slabo poznaju i kontroliraju svoje emocije što im otežava uspjeh u životu uprkos visokom koeficijentu inteligencije.
Niska emocionalana inteligencija uzrok je maloljetničke delikvencije, maloljetničkih trudnoća, ovisnosti i sl.
Pod emocionalnom inteligencijom se podrazumijeva:
empatija – sposobnost uživljavanja u tuđa emocionalna stanja, izražavanje i shvatanje vlastitih emocija, samosavladavanje, nezavisnost, prilagodljivost, omiljenost, sposobnost rješavanja problema u saradnji s drugima, upornost, prijateljsko ponašanje, ljubaznost, poštovanje sebe i drugih. Emocionalna inteligencija može se razvijati kroz igru i osvještavanjem vlastitih osjećaja.
Dijete mora znati da je voljeno – često mu to pokazujte, riječima i jezikom tijela (zagrljajima, poljupcima…). Razvijajte djetetovo povjerenje u vlastite sposobnosti, razvijajte osjećaj da dijete može dijelom utjecati na svoj život – omogućite mu da izrazi svoje mišljenje ili da nešto samo izabere.
Dakle, na razvoj djeteta utječu brojni faktori od kojih zavisi u kakvu ličnost će se kasnije razviti. Zbog toga je važno poznavati razvojne faze djece, njihove potrebe, na vrijeme im formirati određene navike, pružati im emocionalnu podršku u cilju izgradnje odgovorne ličnosti.