Inkluzija predstavlja goruće pitanje svakog društva, jer se  kroz uspješnu primjenu inkuzije u praksi ogleda i spremnost društva na prihvatanje različitosti, toleranciju i demokratizaciju. Inkluzija znači biti uključen, pripadati i biti sa drugima.

Inkluzija predstavlja goruće pitanje svakog društva, jer se  kroz uspješnu primjenu inkuzije u praksi ogleda i spremnost društva na prihvatanje različitosti, toleranciju i demokratizaciju. Inkluzija znači biti uključen, pripadati i biti sa drugima.

Osnovna uvjerenja i stavovi vezani za inkluziju jesu:
•    Da sva djeca mogu učiti;
•    Da sva djeca imaju pravo na obrazovanje u heterogenim razredima sa svojim vršnjacima u njima prostorno najbližoj školi i
•    Da školski sistem treba biti spreman da uvaži potrebe svih učenika u školi i osigurati im potporu i pomoć u radu.

Na školskom nivou, neophodno je objezbjediti adekvatno vođenje, razvoj stručnih službi, pozitivnog školskog ozračja, nastavnog plana i programa, te individualnih edukacijskih planova.
Da bi inkluzija mogla adekvatno da se provodi, neophodno je da sudionici nastavnog procesa prođu kroz razne vidove stručnog usavršavanja.
Ne postoji univerzalna definicija inkluzivnog učitelja, ali bi on trebao biti: osoba, koja je spremna da prihvati različitosti u odjeljenju, spremna i osposobljena da rad u odjeljenju organizuje tako da svi učenici uistinu učestvuju u procesu učenja. Inkluzivni učitelj je spreman raditi kao član tima, nije individualac i spreman je da se stručno usavršava.
Važno je istaći da inkluzija nema uspjeha bez stručnjaka. Podršku inkluzivnim učiteljima bi trebao u školi da pruži stručni tim koga čine: pedagog, psiholog, logoped i defektolog.
Radu stručnog tima, po potrebi prisustvuju i roditelji.
Međutim, kako su defektolozi u veoma malom procentu, zaista dio stručnog tima škole, tako se uključuju stručnjaci centra „Vladimir Nazor“ Sarajevo  kao kantonalne javne ustanove.

Cilj našeg istraživanja, bio je ispitati koji su oblici i načini pružanja podrške u radu inkluzivnih učitelja od stručnih saradnika škole i Stručnog tima centra „Vladimir Nazor“.
Iz cilja proizilaze zadaci, kojima zelimo ispitati:

1.    Ispitati na koje načine učitelji dobijaju pomoć od  stručnih saradnika škole (pedagoga, psihologa, logopeda i defektologa).
2.    Ispitati da li rad  inkluzivnih učitelja pomažu asistenti u nastavi ili volonteri.
3.    Ispitati na koje načine  Stručni  tim centra “Vladimir Nazor”,  pruža  pomoć i podršku u radu inkluzivnim učiteljima.
4.    Ispitati da li menadžment škole omogućava inkluzivnim učiteljima pohađanje seminara koji se bave problematikom inkluzivnog obrazovanja.
5.    Ispitati da li je smanjen broj učenika u inkluzivnim odjeljenjima.

Metode u istraživanju bile su:  servej metod i metoda teorijske analize.

Tehnika je bila anketiranje a instrument anketni upitnik, koji smo kreirali za ovo istraživanje. Anketni upitik je anoniman i sadrži 16 pitanja otvorenog i zatvorenog tipa.

Uzorkom je bilo obuhvaćeno 30 učitelja. Uzorak je i slučajan i namjeran. Slučajan – to su četiri škole sa područja Kantona Sarajevo i to: O.Š. „Vladislav Skarić”, O.Š. “Silvija Strahimir Kranjčević”( iz koje je i potekla ideja za izradu diplomkog rada), škola “Avdo Smailović” i “Isak Samokovlija”.
Namjeran uzorak – učitelji koji u svom razredu imaju djecu sa posebnim potrebama.

Kvalitativnom i kvantitativnom analizom prikupljenih podataka, došli smo do  rezulata da podršku u radu učitelji u školi u najvećem procentu dobijaju od pedagoga i da menadžment škole najčešće pruža podršku u radu inkluzivnih učitelja upućivanjem na edukativne seminare.
U izradi individualnog plana i programa, polovina ispitanika odgovorila je da rijetko ili nikad ne dobija pomoć pedagoga škole.

Trećina ispitanika je odogovorila da im centar „Vladimir Nazor” pruza podršku u radu kroz dodatni rad sa učenicima.

Na pitanje: ”Da li su u toku studija slušali specijalnu pedagogiju” – odgovor 73% ispitanika bio je „NE”. To nas navodi na zaključak da učitelji u toku studija nisu imali priliku da se educiraju o metodama rada sa djecom sa posebnim potrebama, kao ni da nauče nešto više o pojedim poteškoćama u razvoju, kako bi kasnije mogli da ih na vrijeme prepoznaju.

Zatim, dolazimo i do podataka, da broj učenika u inkluzivnim odjeljnima nije smanjen, kao i to da podrška asistenata u nastavi i volontera izostaje.

Na osnovu navedenog, dolazimo do zaključka da nije pružena adekvatna  podrška u radu inkluzivnih učitelja od stučnih saradnika škole i stručnjaka iz Centra „Vladimir Nazor” Sarajevo.

Čolović Belma, prof. pedagogije