U postmodernom društvu u kojem živimo evidentan je porast tzv. nove religioznosti koja se najčešće manifestuje kroz sekte, kultove i pokrete.
Pripadnost različitim grupacijama koje zagovaraju ideološku interpretaciju religije, okultne obrede, mesijanstvo ili apokaliptična učenja sastavni je dio modernih društvenih zajednica širom svijeta. To je trend sa kojim se većina društava već navikla živjeti, ali i trend koji pred tradicionalne religije postavlja izazov „ići ukorak“ sa duhovnim potrebama njenih sljedbenika u svijetu koji se vrtoglavo mijenja. Posebno je zanimljiva činjenica da skoro svi oblici nove religioznosti najčešće svoje sljedbenike nalaze među mladim ljudima.
Novi religiozni pokreti se definišu kao oni koji su nastali u prethodna dva stoljeća i traju i danas, i koji očito nisu dio glavnih tokova u davno uspostavljenim religijama. To ne znači da su one nastale neovisno o ranijim vjerama. U gotovo svakom novom religijskom pokretu ili sekti mogu se naći tragovi nekih tradicionalnih religija, a nisu rijetki ni slučajevi da novi religiozni pokreti predstavljaju mješavinu različitih vjerskih tradicija. Kada je riječ o pokretima koji zastupaju ideološku interpretaciju religije onda vidimo da se radi o tradicionalnoj religiji koja je interpretirana tako da odgovara izazovima vremena. Čak štaviše, nerijetko vidimo da se radi o fundamentalističkom revidiranju tradicionalnih religija koje onda izrodi utopijska rješenja za sve izazove modernosti.
Tokom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća pojavile su se mnoge nove religije uvećavajući kompleksnost religijske slike skoro svih društava planete. Hiljade ih je izniklo samo od sredine dvadesetog stojeća. Taj trend se ništa slabijim tempom nastavio i u XXI stoljeću. Možda upravo zato što su to bila vremena socijalnih promjena koje su se pokazale kao plodno tlo za njihovo stasavanje.
Moderni duh individualizma, pažljivo njegovan u industrijaliziranim ekonomijama, dodatno je kultivisao atmosferu u kojoj ljudi radije prihvataju religiju za koju drže da im više odgovara, bila ona stara ili novonastala i iz bilo kojeg dijela svijeta, nego slijede vjeru svojih predaka. U industrijaliziranom, urbanom Japanu približno trideset procenata populacije je izabralo da slijedi nove religijske pokrete naspram davno utemeljenih religija šintoizma i budizma.
Ukupni uspjeh u prikupljanu i motivisanju velikog broja sljedbenika, naročito mladih ljudi, kojeg su pokazale različite sekte i pokreti zahtijeva od društvene zajednice posebnu pažnju, ali i analizu sadržaja učenja kojeg promovišu, kako bi se blagovremeno sagledale implikacije koje neke od tih ideologija mogu imati na društvo u cijelosti.
I dok država nema pravo uplitati se u vjerska i ideološka ubjeđenja pojedinaca i skupina, društvo ima pravo, pa čak i obavezu, dovoditi u pitanje sve stavove koji čine javno mnijenje. Ova studija će pokušati sublimirati do sada postignute spoznaje o tome šta dovodi do širenja vjerskih i ideoloških sekti i pokreta, a o tome kakve posljedice po društvo mogu imati sekte i pokreti, koliki je postotak pripadnika jedne zajednice koji mogu pripadati vjerskim i ideološkim bratstvima, a da društvo „nastavi normalno funkcionisati“, te o granicama tolerancije u domenima države i društva (bez kojih ova tema ne može biti u potpunosti osvijetljena) neki drugi put.
Kriza identiteta
U korijenu skoro svih ozbiljnih analiza razloga pristupanja sektama i pokretima nalazi se pitanje identiteta. Odsustvo jasne slike o vlastitom vjerskom, nacionalnom i inim identitetima otvara prostor za stjecanje novog artificijelnog identiteta kojeg sekte i ideologije nude.
„Traganje za identitetom, bilo da je riječ o pojedincu ili grupi, nastojanje da se taj identitet osvoji ili sačuva, da se identifikuje sa nekim ili nečim, pokreće ljude u određenim okolnostima, čak i na one akcije koje su po oblicima i sadržaju bezobzirne, nasilne, a često i iracionalne.„
Upravo ta „zbunjenost“ vlastitim identitetom i želja da se on otkrije, definiše i potvrdi čini ljude ranjivim na utjecaj sekti i daje prostora ideolozima da indoktriniraju buduće članove.
Identitet je nastojanje pojedinca da se nametne, “prikaže”, postepeno otkrivajući pojedine aspekte svoje sopstvenosti, ali i nastojanje drugih da to prihvate, potvrde, povjeruju mu, učestvuju zajedno s njim ili ga odbace. Stjecanje identiteta je dugotrajan proces. To podrazumijeva određenu selekciju, potrebu da se pojedinac dokazuje, da stječe određeno povjerenje, da svoje aspiracije i želje usmjerava prema očekivanju drugoga ili drugih. Pojedinca u tom slučaju identifikuju drugi koji imaju već potvrđenu snagu i moć, dokazani i osvojeni autoritet, “težinu” u grupi ili zajednici. U procesu stjecanja identiteta pojedinac se poistovjećuje sa određenom grupom, njenom suštinom i snagom, sa osobinama i postupcima njenog vođe. On prihvata vrijednosti, stavove, poglede i položaj određene grupe kao svoje lične. On sve čini da pokaže kako zaslužuje povjerenje i kako će ispuniti sva očekivanja grupe, vođe ili zajednice. Tu se identitet ostvaruje kroz proces identifikovanja (poistovjećivanja) pojedinca sa vođom, grupom ili zajednicom. Pojedinac se, na neki način, odriče svog nesigurnog ličnog identiteta u korist vođe ili grupe da bi ga kasnije “dobio” kao osnaženog i nesumnjivog.
Ovo objašnjava i visok stepen odanosti lideru ili novoj zajednici koji je prepoznatljiv za sve sekte. Osjećaj pripadnosti zajednici i dijeljenje zajedničkog identiteta je nešto što nedostaje većini ljudi u postmodernim društvima. Čak su i tradicionalne vjerske zajednice insistirajući na vjerskom formalizmu i striktno institucionalnom uređenju vjerskih zajednica u velikoj mjeri zapostavile ovu potrebu njenih sljedbenika, iako je još uvijek teoretski revnosno zastupaju. Tako su i džemati i džamije među bosanskim muslimanima postali sve više oblici isključivo institucionalnog organizovanja vjernika, a sve manje duhovna utočišta onima koji u svijetu otuđenosti tragaju za pripadnošću. Što ponovo otvara prostor za djelovanje onih koji su se pokazali da mogu svojim sljedbenicima ponuditi ljudsku toplinu, pažnju i podršku, te osjećaj zaštite i sigurnosti.
Situacija je utoliko teža u slučaju zemalja i društava u tranziciji u kojima su u krizi sve društvene institucije i u kojima je došlo do izmjene društvenog identiteta (npr. zemlje nastale raspadom komunizma).
U tom smislu su bosanskohercegovački muslimani u izrazito teškoj situaciji jer se nalaze u fazi prelaska iz društva i države u tranziciji u individualističko postmoderno evropsko društvo, a ne zna se koje je od njih plodnije za procvat svih oblika ideoloških pokreta i vjerskih sekti. Dodamo li još tome i činjenicu da se bosanskim muslimani- Bošnjaci nalaze u fazi „nation building”-a ili izgradnje nacije za koju je simptomatična konfuzija oko nacionalnog i vjerskog identiteta, onda jedino možemo očekivati da će se stepen zbunjenosti, naročito stasavajućih generacija, vlastitim identitetom samo produbiti što stvara plodno tlo za bujanje artificijelnih identiteta koje pokreti i sekte promovišu.
U ovom kontekstu bi se, a posebno u slučaju islamističkih pokreta, „stabilizacija bošnjačke tradicije“, posebno i jasno definisanje i artikulisanje „islamske tradicije Bošnjaka“ pokazalo ključno.
Traganje za odgovorima i jednostavnom vizijom svijeta
Na pitanje o razlozima širenja vjerskih pokreta i sekti po čitavom svijetu, što ga je predstavilo papinsko vijeće, stiglo je 75 odgovora nacionalnih biskupijskih konferencija. Kao prvi razlog navedeno je traganje za pripadnošću (odnosno osjećaj za zajednicu što ga sekte i pokreti nude). Ovaj razlog je samo dio ključnog razloga identifikovanog kroz krizu identiteta o čemu smo govorili. Međutim, drugi razlog koji se spominje u zaključcima biskupskih konferencija, a to je traganje za odgovorima, se pokazao kao uistinu bitan faktor u regrutovanju sektaškog članstva.
Naime, svijet u kojem živimo je komplikovan i kompleksan i često, naročito za mlade i neiskusne ljude, zbunjujući. Mladi ljudi imaju bezbroj dilema o svijetu oko sebe.
Sve ozbiljnije psihološke studije su došle do zaključka da upravo u periodu adolescencije dolazi do značajnog socijalnog i emocionalnog previranja u razvoju ličnosti.
Adolescenti su sposobni da stvaraju mnoge nove načine procjenjivanja svijeta i okoline, kao i svoga mjesta u njoj. Oni su zaokupljeni idealima i idealnim ostvarenjima kao što su, na primjer, idealno društvo, idealan čovjek, idealna obitelj. Stoga su zaokupljeni filozofijom, religijom, ideologijom i znanošću. Te ideale i idealne koncepcije o ljudima, sebi, društvu i svijetu uopće oni kompariraju sa stvarnošću koja je nesavršena, razočaravajuća i neskladna, bar što se njihova vlastitog iskustva tiče. Iz takvih usporedbi proizlaze katkada vrlo negativni zaključci u vezi sa stvarnošću u kojoj oni žive, težnje za mijenjanjem ili poboljšanjem te stvarnosti ili za njezinim odbacivanjem, odnosno bijegom iz nje (samoubistvom ili na neki drugi način)
Iskustvo nam pokazuje da je „neki drugi način“ o kojem govori prof. Fulgosi često okretanje sektama i pokretima koji nude obilje ideala.
Neizvjesnost je konstanta ljudskog postojanja i to mlade ljude bez samopouzdanja, i ne samo njih, čini podložnim prihvatanju crno-bijele slike svijeta koju pokreti i sekte nude. Oni nude jednostavne, konačne i gotove odgovore na sva pitanja. Njihova rješenja su iracionalna i utopijska, ali simplistička do te mjere da izgledaju očita i uvjerljiva.
Islamistički pokreti i zagovornici političkog islama širom arapskog svijeta na izbore izlaze sa parolom „islam je rješenje“, tvrdeći kako se u samom vraćanju vjerskom popularizmu i religioznosti krije odgovor za sve nagomilane probleme arapskih društava. I na najsloženije i krajnje konkretne probleme društvenog uređenja oni odgovaraju parolama. Tamo gdje su dolazili na vlast, kao što su Sudan, Afganistan i Palestina, pokazali su vrlo brzo svu banalnost takvih tvrdnji potpunim krahom javnih politika. Ali mali broj pokreta i sekti ikada dobije priliku da svoja uvjerenja, u njihovoj potpunosti, testiraju u životnoj realnosti. Ona ostaju utopija u ubjeđenjima slijepih sljedbenika koji vlastitu nesigurnost liječe vjerujući da među nama postoji neko ko ima rješenje za sve probleme.
Slijedeća zajednička odrednica svih ideologija je da se neefikasnost njihove verzije rješenja društvenih i egzistencijalnih problema uvijek pravda nedosljednošću njenih nosioca ili sljepoćom ljudi da ih prihvate. Nikada se sama rješenja i odgovori na zamršena životna pitanja ne preispituju. Nikada se ne postavlja pitanje kako to da se ona svojom efikasnošću nisu sama nametnula čovječanstvu, što onima koji budu uvučeni u sekte otežava mogućnost samostalnog isključivanja iz istih na osnovu vlastitih prosudbi.
Potreba za osobenošću i angažmanom
Mladi ljudi, posebno u godinama adolescencije, imaju potrebu da budu prepoznatljivi.
Iako se u sektama i pokretima vlastiti identitet gubi u kolektivnom identitetu zajednice, taj novi stečeni kolektivni identitet i dalje ostaje prepoznatljiv unutar šire društvene zajednice što njegovom nosiocu daje osjećaj posebnosti. Često mladi ljudi koji se uključuju u nove religiozne pokrete čine to kako bi skrenuli pažnju na sebe i kako bi pokazali svoju vlastitost, nesvjesni da će se ta posebnost vremenom utopiti u unitarizmu sekte i pokreta koje ne tolerišu bilo kakav individualizam.
U svakom slučaju sekte i pokreti nude aktivizam koji sam po sebi daje osjećaj da je čovjek bitan i da njegov angažman može utjecati na svijet oko njega. To aktivisti daje osjećaj moći i društvenog utjecaja, nešto što većini ljudi, naročito u totalitarnim i nedemokratskim društvima nedostaje.
Postoje brojni društveni faktori koji igraju presudnu ulogu u vrbovanju sektaškog članstva na koje bi šira zajednica trebala pokušati naći odgovor, te u tom smislu nema amnestiranih od odgovornosti.
